Vozi, vozi kroz vinograd - Burgundija
Priča o bogatstvu prirode, povijesti i ljudskog duha 1. dio
Nakon 1000 kilometara, nekoliko zaustavljanja, hrpe loših talijanskih vozača i preskupih Francuskih cestarina Lovro nas je dovezao na prvo francusko odredište odakle krećemo na prve vinske postaje. Lyon. Ovdje spavamo? Tako kaže navigacija – Drug mi odgovara. I stvarno, nakon nekoliko sekundi mlada, vitka Francuskinja s ogromnim osmjehom i bebom u naručju nas uvodi u stan. Potpune strance. Tim više nam je to bilo čudno jer je Francuska nekoliko mjeseci prije našeg puta u Burgundiju pretrpjela teroristički napad, a i ta mala beba... svaka im čast, hrabri su... Dvoetažni stan uređen industrijskim dizajnom bio nam je dom za tu večer. Impresivno. Nije nam trebalo dugo da izmijenimo par pristojno-prigodnih rečenica s domaćinima jer smo se htjeli što prije izgubiti u nepoznato. Čudno je koliko je to ”nepoznato” dobrodošlo na samim putovanjima dok u svakodnevici nije isto. Ogroman trg prekrivenom crvenom zemljom, nekoliko kipova na njemu u čast herojima, uređene ne preširoke ulice, mali poluosvijetljeni restorani a na vrhu grada bajka u obliku Bazilika Notre-Dame de Fourvière. Valja to spomenuti i glavnu ulicu gdje se stišću najbolji i najmnogobrojniji restorani u Lyonu - Rue Merciere. Sve u svemu simpatičan grad kojeg ću se sjećati po svemu nabrojanom ali i ne prežaljenoj prilici da iznajmimo bicikle u samu ponoć i da vozimo praznim ulicama Lyona. Nisam imao kreditnu karticu. Naučio sam lekciju i sad je imam. Za sve dane skitanja kroz Burgundiju sat za buđenje svirao je rano. Toliko rano da smo po mraku izlazili iz stana, bez obzira koliko se butelja večer prije popilo, a popilo se.
Ujutro pozdravljamo malu Liah, njenu majku, dva haskija, objašnjavamo im prvo gdje je Hrvatska pa onda Opatija i zovem ih neka dođu. Rekli su da hoće, vidjet ćemo. Prije nego se s asfaltiranih gužvovitih ulica maknemo ka periferiji, vinogradima i krajoliku kojim dominira zelena boja odlazimo brzinski do famoznog stadiona Gerland gdje je naša nogometna reprezentacija”tukla”nijemce s još famoznijih 3:0. Lovro vozi, Drug navigira, a ja na zadnjem sjedištu gledam kroz prozor i uživam u činjenici da ću uskoro vidjeti svu tu vinsku, povijesnu i prirodnu raznolikost. Veseli me što sam tako blizu nečemu o čemu sam nekad čak pomalo i sanjario. Razmišljam o tome da ako sam bez imalo muke ostvario neke sitne maštarije što sam u stanju ostvariti uz pravo zalaganje. Postavljam si pitanja gubim li vrijeme radeći smjene i od 15 sati kako bi nekome omogućio nove hotele, sobe ili apartmane. Gdje sam tu ja pitam se? Pitam se da li mi je sve tako lako dostupno kao i sama Burgundija? Gdje da skrenem, hajde govorite ! Ne znam, nije mi baš jasna karta - Drug odgovara Lovri dok se ovaj provlači kroz kružni tok. Lovro, vozi samo ravno. Moramo uskoro doći do prvih vinograda – rješavam situaciju iako ni sam ne znam di će to nas dovesti. Nakon toga što sam im prvi put sugerirao „ravno” svaki put kada bi bili u nedoumici svi zajedno bi dreknuli ”Vozi ravno“.
I vozili bi ravno i ne bi fulali. Čak ni taj prvi put. Uskoro smo se izvukli iz gradskog okružja i vozili se kroz rijetke ali prave burgundijske vinograde. Nije mi trebalo puno da se uvjerim zašto se Burgundija toliko veliča. Svakim danom mi se taj dojam pojačavao. Shvatio sam da masovni publicitet ima svoje razloge i da ne mora značiti da je niknuo iz marketinških trikova. Prije sam smatrao da ako pola zemaljske kugle sluša Rolling Stonese da njihova muzika mora biti šund namijenjen lako povodljivima. Isto sam mislio i za Burgundiju. Mislio sam da je francusko ministarstvo turizma pumpalo enormne svote u marketinške kampanje i da je zbog toga Burgundija takvom kakvom se predstavlja.
Sva sreća razočarao sam se u svoje teorije, kako sa Stonesima tako i s Burgundijom. Živio nam Keith Richards i taj divan dio francuske zemlje pod vinogradima. Neko vrijeme smo vozili kroz sela. U početku smo se u svakom mjestu zaustavljali s namjerom da se prošetamo, fotografiramo ili popričamo s nekime. Vrlo brzo smo shvatili da tako nećemo stići daleko jer je dan bio kratak a i broj mjesta kroz koja smo prolazili nemali. Ušavši u regiju Mâconnais odlučili smo se za selo Chaintre i 3 km udaljen Fuissé. Kada smo došli u Chaintre shvatio sam što znači kada netko kaže”školski primjerak“. E, pa Chaintre je školski primjerak sela. Okruženo vinogradima i drugim ne toliko značajnim nasadama, asfaltirane sve glavne i pomoćne ceste te prilazi, obiteljske kućice izgrađene u rustikalnom stilu s neizostavnim drvenim škurama, dvorišta popločana kamenom, u jednom kutu dvorišta traktori, a u drugom novi primjerak Peugeota, knjižnica, vrtić, zgrada načelnika na malom trgu čije skulpture daju do znanja da je ovdje vino, vino i samo vino...stajali smo, nismo puno pričali. Povremeno se znao čuti nečiji uzdah ili Lovrino :”A, Mate jeste vi vidjeli to? Ekstra“! Spuštamo se od Chaintréa prem 3 km udaljenom Fuisséu. Prekrasan pogled na samo selo koje se smjestilo u samoj dolini. Iznad njega bezbroj malih parcela vinograda iz kojih se pušta bijeli dima paljenja vinove loze. U samom centru se ističe velika srednjovjekovna crkva.
Zavojita cesta koja gmiže pored vinograda sve do sela daje posebnu draž. I dalje šutimo. Koja fotografija s crkvom u pozadini i razmišljamo o degustaciji. Lovro nije puno razmišljao. Bila su Sveta tri kralja i trebalo je naći domaćina koji nas je spreman ugostiti. Ekskjuz mi, ken ju help as? Vi ar luking for vajn degustejšn? – Lovro je u raspravi s bakicom koja reže lozu u vinogradu pored crkve. Niti ona razumije njegov engleski, niti on njen francuski. Uz pomoć ruku i mahanja eto nas u pravoj ulici i tražimo domaćina Rogera. Čovjek nas časti degustacijom svojih chardonnaya, kupujemo naramak butelja i prema njegovim uputama krećemo ka najvišoj nadmorskoj visini Burgundije koja je udaljena nekoliko minuta od Fuisséa. Kiša pada nemilice, fotoaparat mi je skriven ispod jakne, a ono malo fotografija koje uspijem uhvatiti su žali Bože. Nema veze, Lovro trči uz brdo ko divokoza, pokušavam ga sustići, osvrćem se iza sebe da vidim pogled, u sebi beštimam od sreće i požurujem Druga koji ide polako ali sigurno.
Eto nas uskoro na vrhu. Opet šutimo. Što bi uopće pametnije rekli od onog što vidimo i što je ispred nas. Zelena pučina sastavljena od isparceliranih vinograda prošaranih asfaltiranim cesticama koje se razlijevaju svaka na svoju stranu. Teško je i zamisliti više vinogradarski ugođaj od onoga što nudi Roche de Solutré. Što je tek u proljeće kada vegetacija oživi? Za prvi dan i previše, mislim u sebi. Lovro i dalje vozi, Drug okreće mobitel po rukama kako bi što bolje vidio kamo moramo ići, a ja sam i dalje komotan na zadnjem sjedištu. Kako nam je auto bio ciganska čerga nije mi bilo teško pronaći dvije vrećice nečega i na njih nasloniti glavu. Budim se sat i pol kasnije i vidim da smo u nekoj šumetini. Lovro šuti i vozi, Drug blijedo gleda u mobitel, vidim da mu nešto nije jasno. Što je drugovi, izgubili ste se? -podbadam ih. Ma nije, idemo pravim putem – Drug se tješi. Jedino ako ste odučili naći vuka i Crvenkapicu - zakopavam ga još malo. Ipak brzo dolazimo kod jedne bakice koja nam je domaćin drugu noć. Bakica živi sama, kćer joj radi kao dadilja u Londonu dok ne nauči jezik. Bakica je po struci učiteljica u lokalnoj školi. Idila, još i klavir svira, dok slobodno vrijeme provodi s gostima kojima iznajmi sobu od kćerke. Moderna baka. Nema što. Jutra su bila teška, umorni od prethodnog dana dizali bi se rano kako bi što više toga vidjeli. Tješila nas je činjenica o količini sreće koju doživim zureći vinograde, crkve, dvorce, butelje.. Ono čemu se nisam nadao kada sam kretao na put je to da će vino pasti u drugi red. Desilo se upravo to. Za osobe koje se u vino razumiju malo više od poznavanja činjenica koje vino se toči u koju čašu te koje znaju malo više od osnovnih značajki pojedine sorte, Burgundija može biti neiscrpan izvor doživljaja. Osobno se u vino razumijem dovoljno da mogu reći da poznajem osnovne stvari i pokoju dodatnu, nisam od onih koji mogu nabrojati 40 svjetskih etiketa i reći pokoju o njoj. Uvijek me je vino više zanimalo u kombinaciji s turizmom. Na kraju krajeva za biti dobar poznavatelj vina moraš imati i neke organoleptičke sposobnosti na koje ne možeš previše utjecati. Po svemu tome ispada da i nije bilo teško da mi vino padne u drugi plan. Iskreno i nije. Samo što to nisam očekivao. Kako god, drugi dan je bio ponajviše posvećen opatiji Cluny.
Teško je opisati Cluny a da to nije zaseban tekst od pet stranica. Mislim da će za prvu biti dovoljno reći kako je Cluny u srednjem vijeku bio glavni stup kršćanstva koji je funkcionirao prema pravilima Sv. Benedikta čija je glavna mantra bila”ora et labora“- moli i radi. Međutim, povijest govori kako se clunyjevska zajednica u jednom periodu nije striktno držala pravila Sv. Benedikta. Isprovocirani ponašanjem pojedinaca u Clunyju i njihovim vođenjem 1098.g., 21 redovnik odlučuje napustiti opatiju. Među njima posebno se istaknuo opat Robert koji je bio najviše isprovociran ponašanjem pojedinih opata kojima nije bilo strano druženje sa ženama lakog morala, alkohol, napuštanje fizičkih poslova i bogaćenje od mnogobrojnih hodočašća u Cluny. U pomoć im je priskočio Renaud, upravitelj iz Beaunea koji im je darovao zemlju u blizini sela Cîteaux. Latinski naziv sela glasi Cistercium i od tuda potječe ime Cistercita koji su ostavili velikoga traga i u današnjoj Hrvatskoj točnije u Kutjevu i Topuskom. Iako su imali zemlju, Robert i ostatak skupine koji su napustili Cluny nisu brzo napredovali s izgradnjom samostana. Nadbiskup Lyona zamolio je kneza Burgundije da im pomogne u izgradnji, a on se sa svojim trupama odazvao i pomogao im. Time je bio stvoren novi centar kršćanstva iz kojeg je kasnije niknulo 505 novih cistercitskih središta po Europi i svijetu. Mađarski cisterciti su bili ti koji su ponajviše zaslužni za današnju vinsku prepoznatljivost Kutjeva jer su upravo oni udarali temelje Kutjevačkom podrumu te educirali sebe i stanovništvo o vinogradarstvu i vinarstvu. Cluny smo napustili nakon što smo pogledali 3D film te nakon stručnog vođenja. Visoki hodnici, debeli stupovi koji nose konstrukciju zgrade, hladni mramor, redovnici zakopčani do grla u crne haljine, mnoštvo vrata odaja za opate i drugu svećeničku svitu jako odražava duh tih vremena. Točno se može zamisliti odzvanjanje molitve tim širokim hodnicima u jedno vrijeme te škripa teških vrata koja se otvaraju u gluho doba noći kako bi se iskralo u drugi dio samostana. Cluny smo brzo zaboravili nakon što smo došli u Comartin. Mjesto na pola puta od Cluleya i Chalona.
S glavne ceste puca prekrasan pogled na neopisivo moćno zdanje dvorca Comartin. Naš problem je bio taj što gdje god bi se pojavili dočekala bi nas zatvorena vrata jer smo došli totalno izvan sezone. Možda i bolje. Ovako je doživljaj bio veći. A bio je jer smo morali naći načina kako se dočepati tih zidina te stati ispred njih i diviti im se. Lunjali smo tako Comartinom nas trojica kako bi najlakše prepoznali najslabiju kariku preko koje ćemo upasti unutar zidina. Bio je to nemali potok. Potok je negdje na sredini imao određenu nakupinu kamenja koja nam je mogla poslužiti kao odskočna daska do tla koje nas je vodilo ka dvorcu, ali bilo je vrlo nestabilno. Skakanjem jednom nogom na tu nakupinu riskirali smo da propadnemo i lijepo se smočimo. Nisam izdržao, krenuo sam prvi. Skok i nekako sam se dočepao na ruke i bio sam na sigurnom. Dok sam ja trčao prema dvorcu, Lovro se odvažio i preskočio, ali nam je Drug ostao pomalo neodlučan. Nekoliko metara kroz gusto granje i eto nas na uređenoj i lijepo pokošenoj travi vrta dvorca u Comartinu. Opet smo šutjeli. Kako smo ušutjeli tako su oko nas krenule šetnje blijedih dama u ogromnim krinolinama s kišobranima za zaštitu od sunca. Aristokratski francuski par sjedio je na vrtnom namještaju uz ogromne čajnike i vodio uglađeni razgovor, u daljini konjušari su upravo osedlavali dva dobro utrenirana konja dok su se dva muškarca u kvalitetnim bijelim džemperima približavaju njima. Djeca su ipak najviše voljela provoditi vrijeme kraj fontana.”Vauuuuuu što je ovo. Pa ovo sam htio vidjeti. Ajde, slikaj nas”– napokon ohrabreni Drug nam se priključio i razbio maštanje. Fotoaparat sijeva na sve strane. Skačemo, trčimo s jedne strane na drugu, ne vjerujemo. Kakav kapitalac. Može li bolje. U strahu da nas netko ne vidi s glavne ceste povlačimo se istim putem nazad. Lovro vozi, Drug navigira, a ja na zadnjem sjedištu otvaram butelju da pojačam dojam doživljenog...
Nastavlja se na II.dio (u idućem broju)
Nakon 1000 kilometara, nekoliko zaustavljanja, hrpe loših talijanskih vozača i preskupih Francuskih cestarina Lovro nas je dovezao na prvo francusko odredište odakle krećemo na prve vinske postaje. Lyon. Ovdje spavamo? Tako kaže navigacija – Drug mi odgovara. I stvarno, nakon nekoliko sekundi mlada, vitka Francuskinja s ogromnim osmjehom i bebom u naručju nas uvodi u stan. Potpune strance. Tim više nam je to bilo čudno jer je Francuska nekoliko mjeseci prije našeg puta u Burgundiju pretrpjela teroristički napad, a i ta mala beba... svaka im čast, hrabri su... Dvoetažni stan uređen industrijskim dizajnom bio nam je dom za tu večer. Impresivno. Nije nam trebalo dugo da izmijenimo par pristojno-prigodnih rečenica s domaćinima jer smo se htjeli što prije izgubiti u nepoznato. Čudno je koliko je to ”nepoznato” dobrodošlo na samim putovanjima dok u svakodnevici nije isto. Ogroman trg prekrivenom crvenom zemljom, nekoliko kipova na njemu u čast herojima, uređene ne preširoke ulice, mali poluosvijetljeni restorani a na vrhu grada bajka u obliku Bazilika Notre-Dame de Fourvière. Valja to spomenuti i glavnu ulicu gdje se stišću najbolji i najmnogobrojniji restorani u Lyonu - Rue Merciere. Sve u svemu simpatičan grad kojeg ću se sjećati po svemu nabrojanom ali i ne prežaljenoj prilici da iznajmimo bicikle u samu ponoć i da vozimo praznim ulicama Lyona. Nisam imao kreditnu karticu. Naučio sam lekciju i sad je imam. Za sve dane skitanja kroz Burgundiju sat za buđenje svirao je rano. Toliko rano da smo po mraku izlazili iz stana, bez obzira koliko se butelja večer prije popilo, a popilo se. Ujutro pozdravljamo malu Liah, njenu majku, dva haskija, objašnjavamo im prvo gdje je Hrvatska pa onda Opatija i zovem ih neka dođu. Rekli su da hoće, vidjet ćemo. Prije nego se s asfaltiranih gužvovitih ulica maknemo ka periferiji, vinogradima i krajoliku kojim dominira zelena boja odlazimo brzinski do famoznog stadiona Gerland gdje je naša nogometna reprezentacija”tukla”nijemce s još famoznijih 3:0. Lovro vozi, Drug navigira, a ja na zadnjem sjedištu gledam kroz prozor i uživam u činjenici da ću uskoro vidjeti svu tu vinsku, povijesnu i prirodnu raznolikost. Veseli me što sam tako blizu nečemu o čemu sam nekad čak pomalo i sanjario. Razmišljam o tome da ako sam bez imalo muke ostvario neke sitne maštarije što sam u stanju ostvariti uz pravo zalaganje. Postavljam si pitanja gubim li vrijeme radeći smjene i od 15 sati kako bi nekome omogućio nove hotele, sobe ili apartmane. Gdje sam tu ja pitam se? Pitam se da li mi je sve tako lako dostupno kao i sama Burgundija? Gdje da skrenem, hajde govorite ! Ne znam, nije mi baš jasna karta - Drug odgovara Lovri dok se ovaj provlači kroz kružni tok. Lovro, vozi samo ravno. Moramo uskoro doći do prvih vinograda – rješavam situaciju iako ni sam ne znam di će to nas dovesti. Nakon toga što sam im prvi put sugerirao „ravno” svaki put kada bi bili u nedoumici svi zajedno bi dreknuli”Vozi ravno“. I vozili bi ravno i ne bi fulali. Čak ni taj prvi put. Uskoro smo se izvukli iz gradskog okružja i vozili se kroz rijetke ali prave burgundijske vinograde. Nije mi trebalo puno da se uvjerim zašto se Burgundija toliko veliča. Svakim danom mi se taj dojam pojačavao. Shvatio sam da masovni publicitet ima svoje razloge i da ne mora značiti da je niknuo iz marketinških trikova. Prije sam smatrao da ako pola zemaljske kugle sluša Rolling Stonese da njihova muzika mora biti šund namijenjen lako povodljivima. Isto sam mislio i za Burgundiju. Mislio sam da je francusko ministarstvo turizma pumpalo enormne svote u marketinške kampanje i da je zbog toga Burgundija takvom kakvom se predstavlja. Sva sreća razočarao sam se u svoje teorije, kako sa Stonesima tako i s Burgundijom. Živio nam Keith Richards i taj divan dio francuske zemlje pod vinogradima. Neko vrijeme smo vozili kroz sela. U početku smo se u svakom mjestu zaustavljali s namjerom da se prošetamo, fotografiramo ili popričamo s nekime. Vrlo brzo smo shvatili da tako nećemo stići daleko jer je dan bio kratak a i broj mjesta kroz koja smo prolazili nemali. Ušavši u regiju Mâconnais odlučili smo se za selo Chaintre i 3 km udaljen Fuissé. Kada smo došli u Chaintre shvatio sam što znači kada netko kaže”školski primjerak“. E, pa Chaintre je školski primjerak sela. Okruženo vinogradima i drugim ne toliko značajnim nasadama, asfaltirane sve glavne i pomoćne ceste te prilazi, obiteljske kućice izgrađene u rustikalnom stilu s neizostavnim drvenim škurama, dvorišta popločana kamenom, u jednom kutu dvorišta traktori, a u drugom novi primjerak Peugeota, knjižnica, vrtić, zgrada načelnika na malom trgu čije skulpture daju do znanja da je ovdje vino, vino i samo vino...stajali smo, nismo puno pričali. Povremeno se znao čuti nečiji uzdah ili Lovrino :”A, Mate jeste vi vidjeli to? Ekstra“! Spuštamo se od Chaintréa prem 3 km udaljenom Fuisséu. Prekrasan pogled na samo selo koje se smjestilo u samoj dolini. Iznad njega bezbroj malih parcela vinograda iz kojih se pušta bijeli dima paljenja vinove loze. U samom centru se ističe velika srednjovjekovna crkva. Zavojita cesta koja gmiže pored vinograda sve do sela daje posebnu draž. I dalje šutimo. Koja fotografija s crkvom u pozadini i razmišljamo o degustaciji. Lovro nije puno razmišljao. Bila su Sveta tri kralja i trebalo je naći domaćina koji nas je spreman ugostiti. Ekskjuz mi, ken ju help as? Vi ar luking for vajn degustejšn? – Lovro je u raspravi s bakicom koja reže lozu u vinogradu pored crkve. Niti ona razumije njegov engleski, niti on njen francuski. Uz pomoć ruku i mahanja eto nas u pravoj ulici i tražimo domaćina Rogera. Čovjek nas časti degustacijom svojih chardonnaya, kupujemo naramak butelja i prema njegovim uputama krećemo ka najvišoj nadmorskoj visini Burgundije koja je udaljena nekoliko minuta od Fuisséa. Kiša pada nemilice, fotoaparat mi je skriven ispod jakne, a ono malo fotografija koje uspijem uhvatiti su žali Bože. Nema veze, Lovro trči uz brdo ko divokoza, pokušavam ga sustići, osvrćem se iza sebe da vidim pogled, u sebi beštimam od sreće i požurujem Druga koji ide polako ali sigurno. Eto nas uskoro na vrhu. Opet šutimo. Što bi uopće pametnije rekli od onog što vidimo i što je ispred nas. Zelena pučina sastavljena od isparceliranih vinograda prošaranih asfaltiranim cesticama koje se razlijevaju svaka na svoju stranu. Teško je i zamisliti više vinogradarski ugođaj od onoga što nudi Roche de Solutré. Što je tek u proljeće kada vegetacija oživi? Za prvi dan i previše, mislim u sebi. Lovro i dalje vozi, Drug okreće mobitel po rukama kako bi što bolje vidio kamo moramo ići, a ja sam i dalje komotan na zadnjem sjedištu. Kako nam je auto bio ciganska čerga nije mi bilo teško pronaći dvije vrećice nečega i na njih nasloniti glavu. Budim se sat i pol kasnije i vidim da smo u nekoj šumetini. Lovro šuti i vozi, Drug blijedo gleda u mobitel, vidim da mu nešto nije jasno. Što je drugovi, izgubili ste se? -podbadam ih. Ma nije, idemo pravim putem – Drug se tješi. Jedino ako ste odučili naći vuka i Crvenkapicu- zakopavam ga još malo. Ipak brzo dolazimo kod jedne bakice koja nam je domaćin drugu noć. Bakica živi sama, kćer joj radi kao dadilja u Londonu dok ne nauči jezik. Bakica je po struci učiteljica u lokalnoj školi. Idila, još i klavir svira, dok slobodno vrijeme provodi s gostima kojima iznajmi sobu od kćerke. Moderna baka. Nema što. Jutra su bila teška, umorni od prethodnog dana dizali bi se rano kako bi što više toga vidjeli. Tješila nas je činjenica o količini sreće koju doživim zureći vinograde, crkve, dvorce, butelje.. Ono čemu se nisam nadao kada sam kretao na put je to da će vino pasti u drugi red. Desilo se upravo to. Za osobe koje se u vino razumiju malo više od poznavanja činjenica koje vino se toči u koju čašu te koje znaju malo više od osnovnih značajki pojedine sorte, Burgundija može biti neiscrpan izvor doživljaja. Osobno se u vino razumijem dovoljno da mogu reći da poznajem osnovne stvari i pokoju dodatnu, nisam od onih koji mogu nabrojati 40 svjetskih etiketa i reći pokoju o njoj. Uvijek me je vino više zanimalo u kombinaciji s turizmom. Na kraju krajeva za biti dobar poznavatelj vina moraš imati i neke organoleptičke sposobnosti na koje ne možeš previše utjecati. Po svemu tome ispada da i nije bilo teško da mi vino padne u drugi plan. Iskreno i nije. Samo što to nisam očekivao. Kako god, drugi dan je bio ponajviše posvećen opatiji Cluny. Teško je opisati Cluny a da to nije zaseban tekst od pet stranica. Mislim da će za prvu biti dovoljno reći kako je Cluny u srednjem vijeku bio glavni stup kršćanstva koji je funkcionirao prema pravilima Sv. Benedikta čija je glavna mantra bila”ora et labora“- moli i radi. Međutim, povijest govori kako se clunyjevska zajednica u jednom periodu nije striktno držala pravila Sv. Benedikta. Isprovocirani ponašanjem pojedinaca u Clunyju i njihovim vođenjem 1098.g., 21 redovnik odlučuje napustiti opatiju. Među njima posebno se istaknuo opat Robert koji je bio najviše isprovociran ponašanjem pojedinih opata kojima nije bilo strano druženje sa ženama lakog morala, alkohol, napuštanje fizičkih poslova i bogaćenje od mnogobrojnih hodočašća u Cluny. U pomoć im je priskočio Renaud, upravitelj iz Beaunea koji im je darovao zemlju u blizini sela Cîteaux. Latinski naziv sela glasi Cistercium i od tuda potječe ime Cistercita koji su ostavili velikoga traga i u današnjoj Hrvatskoj točnije u Kutjevu i Topuskom. Iako su imali zemlju, Robert i ostatak skupine koji su napustili Cluny nisu brzo napredovali s izgradnjom samostana. Nadbiskup Lyona zamolio je kneza Burgundije da im pomogne u izgradnji, a on se sa svojim trupama odazvao i pomogao im. Time je bio stvoren novi centar kršćanstva iz kojeg je kasnije niknulo 505 novih cistercitskih središta po Europi i svijetu. Mađarski cisterciti su bili ti koji su ponajviše zaslužni za današnju vinsku prepoznatljivost Kutjeva jer su upravo oni udarali temelje Kutjevačkom podrumu te educirali sebe i stanovništvo o vinogradarstvu i vinarstvu. Cluny smo napustili nakon što smo pogledali 3D film te nakon stručnog vođenja. Visoki hodnici, debeli stupovi koji nose konstrukciju zgrade, hladni mramor, redovnici zakopčani do grla u crne haljine, mnoštvo vrata odaja za opate i drugu svećeničku svitu jako odražava duh tih vremena. Točno se može zamisliti odzvanjanje molitve tim širokim hodnicima u jedno vrijeme te škripa teških vrata koja se otvaraju u gluho doba noći kako bi se iskralo u drugi dio samostana. Cluny smo brzo zaboravili nakon što smo došli u Comartin. Mjesto na pola puta od Cluleya i Chalona. S glavne ceste puca prekrasan pogled na neopisivo moćno zdanje dvorca Comartin. Naš problem je bio taj što gdje god bi se pojavili dočekala bi nas zatvorena vrata jer smo došli totalno izvan sezone. Možda i bolje. Ovako je doživljaj bio veći. A bio je jer smo morali naći načina kako se dočepati tih zidina te stati ispred njih i diviti im se. Lunjali smo tako Comartinom nas trojica kako bi najlakše prepoznali najslabiju kariku preko koje ćemo upasti unutar zidina. Bio je to nemali potok. Potok je negdje na sredini imao određenu nakupinu kamenja koja nam je mogla poslužiti kao odskočna daska do tla koje nas je vodilo ka dvorcu, ali bilo je vrlo nestabilno. Skakanjem jednom nogom na tu nakupinu riskirali smo da propadnemo i lijepo se smočimo. Nisam izdržao, krenuo sam prvi. Skok i nekako sam se dočepao na ruke i bio sam na sigurnom. Dok sam ja trčao prema dvorcu, Lovro se odvažio i preskočio, ali nam je Drug ostao pomalo neodlučan. Nekoliko metara kroz gusto granje i eto nas na uređenoj i lijepo pokošenoj travi vrta dvorca u Comartinu. Opet smo šutjeli. Kako smo ušutjeli tako su oko nas krenule šetnje blijedih dama u ogromnim krinolinama s kišobranima za zaštitu od sunca. Aristokratski francuski par sjedio je na vrtnom namještaju uz ogromne čajnike i vodio uglađeni razgovor, u daljini konjušari su upravo osedlavali dva dobro utrenirana konja dok su se dva muškarca u kvalitetnim bijelim džemperima približavaju njima. Djeca su ipak najviše voljela provoditi vrijeme kraj fontana.”Vauuuuuu što je ovo. Pa ovo sam htio vidjeti. Ajde, slikaj nas”– napokon ohrabreni Drug nam se priključio i razbio maštanje. Fotoaparat sijeva na sve strane. Skačemo, trčimo s jedne strane na drugu, ne vjerujemo. Kakav kapitalac. Može li bolje. U strahu da nas netko ne vidi s glavne ceste povlačimo se istim putem nazad. Lovro vozi, Drug navigira, a ja na zadnjem sjedištu otvaram butelju da pojačam dojam doživljenog...
