Zagrebačka pizzeria Chello za mene je bila nešto posve novo mada rade već cca četiri godine. Kako se u zadnje vrijeme bavim pizzama pokušavajući dokazati da pizza ne mora nužno biti loša prehrana već da sve ovisi o odabiru namirnica. Tu su se neke pizzerije itekako istaknule. Valja odmah napomenuti da je i Chello u toj grupaciji. Trenutno su IN pizze od beskvasnog tijesta (meni osobno fantastične) što automatski znači i tanko tijesto ili takozvano "mlinac tijesto". Pizzeria koje rade takve pizze sada već u Zagrebu ima dosta; očito postoji publika koja to voli. Uzmimo našu, hajdemo reći normalnu pizzu kao klasiku, tada su ove beskvasne tanke pizze jedna krajnost, a mene je zanimala i druga krajnost, pizza takozvanog Chicago stila. Kada sam krenuo istraživati o takvoj pizzi u Zagrebu svako malo iskakala je pizzeria Chello. O.K., idemo u Chello!
Sama pizzeria nalazi se u zagrebačkom kvartu Vrbani i relativno je mala, tek nekoliko stolova (trenutno su u proširenju), ali doista puno pizza ide dostavom. Na žalost, na to je spala većina zagrebačkih pizzeria. Osim onih koje funkcioniraju i kao restorani te na meniju nemaju samo pizzu. Šteta što je tako, jer isplati se vidjeti majstore na djelu. Odlična ekipa i pozitivna atmosfera, a i to je dio gastro priče. Vjerujte, pizza je uvijek najbolja u pizzeriji.
Osoblje - sve stari prokušani majstori. Posebno mi se sviđa što jedan čovjek radi isključivo pripremu tijesta tako da je tijesto uvijek isto, što garantira ujednačenu kvalitetu. Ipak, duša pizzerije jest vlasnik - Darijan Katalinić.
Čovjek koji je radio u nekoliko boljih zagrebačkih pizzeria da bi na kraju otvorio svoju, jer tek tu je mogao iskazati sav svoj potencijal, iznimno je sklon eksperimentiranju i istraživanju. Možda nije uvijek u pravu, ali stavovi su mu iznimno zanimljivi. Educirao se manje-više sam, naravno uz pomoć interneta, jer kako kaže:
Na netu imaš danas sve i ako vladaš tematikom vrlo brzo možeš naučiti sve što želiš." Naravno da je lakše ako imate svoju pizzeriju gdje to možete i isprobati. "S vremenom ti postane jasno", kaže Darijan , "kako moraš razvijati svoj stil i ne možeš nikoga kopirati. Iznimno su važne namirnice s kojima radiš i peć. Peć je neopisivo bitna. I kad sve to imaš, moraš imati i svoj stil, moraš uživati u tome što radiš, jer ako to nije tako, ni gost neće uživati."
Ideja da se radi Chicago style pizza došla je kao i većina dobrih stvari - slučajno. Naime, susjed Amerikanac koji se vjenčao Hrvaticom i ostao ovdje, poželio se pizze kakvu je jeo u Chicagu. Došao je u Chello i pitao mogu li to zajedno napraviti - naravno da se može! Za prvi pokušaj Amerikanac je nabavio i manje-više originalne namirnice, pokazao im tehniku i ' hajdemo u peć. Kad su pizzu izvadili, izgledala je u redu, tijesto je bolo ok , lijepo pečena, pomalo neobična - ipak je debljina Chicago Deep-Dish pizze skoro 5 cm. Međutim, okus - katastrofa! Naime namirnice koje su u redu 'tamo preko bare', nama su totalno bezlične. Znam da ovo teško može shvatiti generacija odrasla na McDonald'su ali to je tako. No ideja je bila tu - trebalo ju je samo staviti u naše 'kalupe'.
E da, kao prvo, takva pizza peče se u tavici (kako joj i ime kaže: Deep-dish = duboka posuda) tako da vam već tu treba poprilično iskustvo i znanje. Drugo, ide duplo tijesto, ali ako ste mislili da je tijesto debelo - greška. Tijesto je manje-više normalno, kao za običnu pizzu. U tavicu stavite tijesto, na njega stavite nadjev. E, njega ide neobično puno, posebno sira, dobra količina mesa, a pizza koju smo mi probali imala je u sebi i dosta svježe paprike te naravno gljive i sve ono što i inače ide u pizzu. Na vrh svega toga ide još jedno, tanko, tijesto koje se buši (rade se sitne rupice na više mjesta) tako da bi kroz njega prošao umak od rajčica tako da pizza ne ostane suha. Takva pizza ide u peć. Kada je pri kraju, vadi se van, stavlja drugi sloj sira, šunke... i da skratim, ide gore još jedna pizza (osim tijesta koje smo već stavili) te se potom vraća u peć.
Cijela ta priča traje između 20 - 30 minuta, što i ne čudi, jer takva pizza teži cca 1700 g. Da dobro ste pročitali kilu i sedamsto. Da se razumijemo, takva 'grdosija' mora na tanjuru imati sve odlike pizze.
Kada pizza stigne na stol, moram priznati da djeluje pomalo zastrašujuće. Stvarno izgleda ogromno i čini vam se da ju ne možete pojesti mada vas je četvero za stolom. Krenuli smo rezati.
Dakle, tijesto fino pečeno, ravnomjerno, nije predebelo (očekivao sam puno deblje). Okus tijesta mrvicu drugačiji, ali to je zbog tavice; to jednostavno morate znati, ali gosti koji pizzu neće ovako secirati kao mi, to neće ni primijetiti . E sad, drugi sloj tijesta, to me je najviše i zanimalo. Da, tijesto je tu, fino, tanko, osjećate ga kako razdvaja nadjeve . Kako je to tijesto natopljeno rajčicom, tekstura mu je na granici između zapečenog i kuhanog, ima posebnu aromu i da, kad krenete uzimati komade pizze, taj dio tijesta će se polako utopiti u nadjev i možda će vam se na prvu činiti da ga nema. To mora biti tako, jer kad bi taj dio tijesta zapekli jako, uništili bi donji dio pizze, a ako tijesta radite odvojeno to više nije Chicago pizza. U svakom slučaju, vrlo delikatno za pripremu i svi koji krenu s prigovorima neka kušaju još jednom, neka razmisle o tome što kušaju i kako je rađeno, a ne da pišu recenzije, a ne znaju temu. Idemo dalje. Struktura pizze vrlo je postojana - ne raspada se. Bojao sam se da ću na tanjur dobiti brdo smjese koja bi okusom trebala podsjećati na pizzu, ali nije tako - dobijete finu krišku s vrlo jasnim slojevima. Da, čudno je jesti pizzu tako debelu, ili hajdemo bolje reći visoku, pet cm, ali odlična je. Sve je ujednačeno pečeno, nema prepečenih ni suhih dijelova, a ni sirovih. Namirnice su očito dobre jer okus je izvanredan , ali ovakva pizza je ponešto saftnija nego obična i to joj daje neki poseban štih. Samo na mjestu gdje se spajaju tijesta ispadne nešto deblja, ali pizza je tolika da taj dio lako ostavite ako vam baš smeta, mada znam ljude koji baš to vole.
Sad ono najbitnije: nakon jela nisam imao osjećaj „kamena“ u želucu. Pizza, mada toliko bogata nadjevom i tijestom, nije mi teško sijela na želudac, što prvenstveno dokazuje kvalitetu - tijesta, ostalih namirnica, ali pripreme.
Dakle, suprotnost beskvasnoj tankoj pizzi položila je ispit. Chicago Deep-Dish pizza ima svojih prednosti. Na vama je da odlučite što vam više odgovara. Možda najbolje malo jednu pa malo drugu. Probali smo i 'mješanu' kao i Chello pizzu (takozvane 'normalne' pizze) i mogu reći da sam zadovoljan. Dečki očito znaju posao.
Preporuka svima koji nisu probali: slobodno!
Svakako treba reći da će ove godine Chello biti s nama i na Panorama Pizza Kupu. Vidjet ćemo kako će žiri ocijeniti njihove pizze. Dakle, vidimo se!
Kroz razgovor o pizzama i pizzerijama Hrvatske i svijeta, Darijan i ja smo došli smo do zanimljivog zaključka: hrvatski pizza-majstori su najbolji na svijetu!
Prije nego što počnete potvrđivati ili negirati ovu tvrdnju, pričekajte objašnjenje.
Naime, svuda u svijetu je uobičajeno da se pizzerije drže određenog stila; želiš li jesti ovakvu pizzu, ideš u jednu pizzeriju, želiš li onakvu pizzu, ideš u drugu pizzeriju i tako dalje. Kod nas je drugačije. Svaka pizzerija ima jednu ili par pizza koje su specifične upravo za to mjesto, ali ima i ostale vrste, često i stilove. Dakle, dok talijanski ili američki pizzaiolo maksimalno usavršava jednu pizzu, naš je majstor za čitav niz različitih.
E, to treba znati!
