Moram biti iskren i reći kako je, po meni, Vinistra još uvijek najbolji vinski festival u državi. Ono što svake godine naglašavam, ovdje vinari nemaju stol, već izlagački prostor u koji ipak mogu nekoga pozvati iza pulta, sjesti i u miru razgovarati o poslu, a to je jako bitno jer pomalo dolazimo do toga da vinski festivali u glavnom služe samo da se za što manje para (cijenu ulaznice) popije što više vina. Naravno, ne mogu organizatori festivala birati publiku jer je događaj javan, ali nešto će se morati mijenjati. Mora se naći način da vinari imaju kontrolu rastakanja vina; svaki vinar će rado počastiti pravog vinoljupca kojeg zanima što pije, ali prečesto se na našim festivalima čuje "Ma nema veze koje vino, samo toči!". Ta ekipa ionako nije publika koja kupuje takva vina i ništa se neće dogoditi ako ni ne budu na događanju.
Jednostavno, došlo je vrijeme da festivale počnemo cijeniti po kvaliteti publike, a ne po kvantiteti. To je možda najbolje pokazao Dino sa svojim sajmom u Opatiji. Možda izdvojiti i VINOcom jer je to, zbog termina (Advent) i same karizme profesora Dropuljića, više neko veliko vinsko druženje na kraju godine i kao takvo ga treba gledati. Da li uvesti bonove po simboličnoj cijeni koje dobijete s kartom, a kad ih potrošite kupite druge; koliko organizatoru vinar vrati bonova, toliko mu on vrati novaca... Ili neki drugi model? To moraju razmisliti sami organizatori, ali nešto će se morati mijenjati jer ovako ispada da vinari plaćaju štandove da bi besplatno točili svoja vina.
No vratimo se Vinistri.
Predivna kao i uvijek, prepuna odličnih vina; vjerojatno i najzahtjevnija publika koja zna što je dobro vino i, naravno, odlična atmosfera. Uvijek me iznova fasciniraju sa svojim idejama oko uređenja izložbenih prostora tako da je vaš prvi dojam vinarije vizualni i već to kod vas stvara neko mišljenje o vinariji. Posebno me se dojmio prostor vinarije Misal - vrlo jednostavno i decentno, a opet lijepo i efektno; živo i smirujuće u isto vrijeme. Sestre Peršurić, svaka vam čast, a o pjenušcima ne treba puno trošiti riječi; pjenušci Misal su standard s kojim se drugi uspoređuju, ne treba ništa više reći.
Bilo je stvarno fantastičnih vina, ali da ne krenem sada u nabrajanje vina i vinara izdvojit ću samo nekoliko vina koja su me se posebno dojmila.
Prvo, bazna Malvazija Rossi. Drugačija, izuzetne aromatike i mineralnosti, a opet i odličnog tijela. Oduševilo me; možda nije još prepoznata ove godine, ali vjerujte, to će uskoro biti standard Malvazije.
Drugo vino je Merlot 1842 podruma Poletti. Dakle, mala, limitirana serija za vinske sladokusce. Fantastično, moćno vino, perfektno izbalansirano, ali od Petera Polettija ništa manje nisam ni očekivao; ipak on spada u sam vrh po kvaliteti crnih vina. Ovo vino morate imati u svojoj kućnoj vinoteci.
Treće, Sauvignon Vicinim Bernobić; po meni najbolji Sauvignon u Istri, a i malo šire. Svakako treba kušati. Jedino što je bitno naglasiti, da je to vrlo mlada vinarija i tek treba vidjeti hoće li im vina biti tako dobra u kontinuitetu, ali pratite ih; pratiti razvoj neke vinarije je posebna avantura.
Zadnje vino koje ću izdvojiti je van kategorije. Na štandu vina Puklavec probali smo arhivski Bijeli Pinot iz 1985. Dakle, senzacija, apsolutno oduševljenje; jednostavno ga neću opisivati, morate ga kušati, definitivno će vas oduševiti. Možete ga kupiti kod njih podrumu ili putem interneta i, vjerujte, cijena je sasvim pristojna.
Ono što još treba izdvojiti svakako je tvrtka Aura koja, iako ne radi vina, postaje jedno od zaštitnih lica Vinistre. Kod njih je uvijek gužva, što ne čudi s obzirom na to da se teško odlučiti jesu im bolji sami proizvodi ili prezentacija istih. Aura je definitivno jedna od najljepših istarskih priča. O da, skoro zaboravih, na ovogodišnjoj Vinistri predstavili su četiri nova proizvoda - Aperitivo Ora d’Oro, Fernet Amaro 78, Limoncello i Orancello - koja bi svakako trebalo probati.
I da znate: možete put Istre i kad nije Vinistra; svi će vas oni rado ugostiti.
Da, primijetio sam puno mladih lica; dolaze mlade obiteljske snage i polako preuzimaju teret poslovanja, što je i prirodno. Mada je snaga istarskog vinarstva obitelj, treba dati mladima da donose nove ideje i trendove to je put uspjeha. Tako da veterani kao što su Matošević, Kozlović i ostali, mogu Vinistru i istarsko vinarstvo polako prepustiti mlađima, što znači da će oni imati više vremena pa od tih veterana tek sada očekujem njihova najbolja vina.
Vinistro, vidimo se dogodine!
