Kada me na prošlom VINOcomu moj prijatelj Ante Mustapić iz splitskog Zinfandela povukao prema jednom od izlagača uz rečenicu: "Ovaj Babić moraš probati!", nisam ni slutio gdje će to završiti. Babić je bio dobar, ali je gužva bila već tolika da neko suvislo kušanje i razgovor nisu dolazili u obzir pa je tako moj prvi susret s vinima obitelji Rak bio kratak i površan. No negdje je u glavi ostala zapisana informacija da to moram bolje proučiti. Nekoliko mjeseci kasnije, opet u Zagrebu, sada Pink Day - opet vinarija Rak; toče Opolo, naravno od Babića. Krenem kušati, kad ono - vino fantastično do te mjere da sam ga u tekstu o Pink Dayu proglasio i vinom festivala (naravno, po mojem sudu). Sve to bilo je dovoljno da se ekipa G.E.T. Reporta zaputi u šibensko zaleđe. Naravno, u Rakovo selo.
Obitelj Rak vinogradarstvom se bavila, možemo to reći, oduvijek. Bilo je to, kažu, veliko gospodarstvo s popriličnim brojem loza. Grožđe se prodavalo u zadrugu i živjelo se pomalo. U ratnom vihoru devedesetih puno toga se zapustilo, jer bilo je, naravno, prečih briga od uzgoja vinove loze. Tako danas obitelj Rak obrađuje oko tri hektara vinograda, a uskoro će to još malo proširiti - ali ne previše, jer kažu: "5-6 hektara za koju godinu bilo bi sasvim dovoljno."
Trenutno je to čisti obiteljski posao. Otac Rade Rak i njegova dva sina, Ante i Andro, uspijevaju se brinuti za vinograde i podrum, a majka Marina i snaha Petra pomažu prvenstveno u primanju gostiju. Uz širenje vinograda, u planu je i izgradnja nekoliko soba za goste, što bi sasvim zaokružilo njihovu ponudu.
Uz vino, u njihovoj kušaoni, koja je sve češće popunjena grupama, trenutno možete dobiti i nareske poput sira i pršuta, ali i kompletan ručak u vidu, recimo, peke. Pod pekom, naravno, može biti svašta - teletina, janjetina ili hobotnica, ali bitno je da je sve svježe i domaće (osim hobotnice - ona je, naravno, iz mora); možete dobiti i prvoklasnu ribu. Ma, u stvari, prepustite se domaćinu i uživajte. Mene, osobno, najviše se dojmilo povrće za salatu - domaće, iz njihova vrta, uzgojeno iz njihovog sjemena; krumpiri savršeni, a rajčica i krastavci... E, to ćete pamtiti dugo nakon što odete. Mogu oni u svojoj konobi primiti 50-tak ljudi, ali meni se nekako čini da je 25-30 ljudi idealna brojka za njihove kapacitete. Prepoznali su veliki potencijal turističkog razvoja i puno ulažu u usavršavanje sebe kao turističke destinacije; ljudi to prepoznaju i vraćaju se, a ima sve više i novih, tako da ćete vrlo uskoro svoj dolazak morati najavljivati dosta ranije.
Prvo smo probali Maraštinu. To je autohtona bijela sorta iz njihova kraja, koja me nikad nije uspjela do kraja oduševiti. Međutim Maraština kod Raka, to je nešto drugo. Vino me oborilo s nogu. Iznimno dobro. Doduše, rade ju u barrique varijanti (dio odležava u barriqueu, dio u inoxu), ali i takva ima nevjerojatno dobre kiseline (ipak pričamo o Dalmaciji), lijepu strukturu, moćno, a opet zaobljeno i skladno tijelo, a alkoholno nije prejaka. Jednostavno, vinu ne možete naći manu. To je definitivno najbolja Maraština koju sam pio. Ono što bih svakako savjetovao jest da naprave i svježu verziju (ne sumnjam da bi i ta bila odlična) - onako čisto, lepršavu i svježu, da pijuckamo na terasi dok čekamo ručak i njenu stariju, ozbiljniju, barikiranu sestru.
Opolo je, ako netko ne zna, naziv za samotok i naziv za vino proizvedeno od takva samotoka iz crnog grožđa, a vino opolo je zbog toga ružičastocrvenkaste do ružičastocrvene boje (tj. boje ružice odnosno roséa). Takvom metodom obitelj Rak dobiva svoj Opolo od sorte Babić. Dobro rashlađeno, to vino će vas očarati - lepršavo, lagano, pitko vino, kao stvoreno za ljetne terase, a opet, osjećate u njemu svu snagu moćnog Babića i htjeli, ne htjeli - prilazite mu s poštovanjem. Nije to tek tamo neki rose... Rakov Opolo je vino o kojem će još puno vinskih kritičara pisati i to, ne sumnjam, vrlo pozitivno.
Stigli smo tako, pomalo i do Babića. Mislim da vam ne trebam opisivati kakva je sorta Babić; ipak je to jedna od najpoznatijih naših sorata. Rakov Babić je fino izbalansirano vino s točno pogođenom dozom punoće i tanina, tako da ga iznimno skladno osjećate u ustima; ništa vam ne smeta. Vino za čisto uživanje. Shvatili su da ne valja pretjerivati s alkoholima pa tako ni Babić nije prejak. Jednostavno, to je vino koje vas traži još jednu čašu.
Naravno, postoji i nešto što se zove rezerva, to jest izbor bobica tog Babića. Ovo vino rade u vrlo malim količinama (oko 300 numeriranih butelji), samo kad su najbolje godine i tu ima puno više ekstrakta, punoće i moći... Vjerujte, jednom kad ga kušate, to će vas vino kupiti zauvijek.
Paleta vina je mala, ali savršena i to je odraz njihove filozofije. Uzgajaju malo sorata, ali to rade savršeno; to znaju, tu se snalaze i zašto sada izmišljati toplu vodu... Radi ono što znaš i radi to najbolje što znaš.
Divno je vidjeti Andru i Antu kako uživaju u zemlji i kako se poistovjećuju s njom; ipak su to mladi ljudi. Jedna od najboljih stvari koju je Rade napravio jest ta da je sinovima, na neki način, dao partnerstvo u poslu; uveo ih je u sve segmente posla, zajedno donose odluke, oni imaju svoje odgovornosti i zbog takvog ponašanja vjerojatno ga poštuju još više. Jer, ako želite da vam obitelj nastavi ono što ste započeli, morate i biti obitelj; morate im biti i šef, ali i otac, a to zna biti jako teško. Obitelj vam ne može biti samo radna snaga, već i obitelj, a opet, nečija mora biti zadnja i to ne na silu, već vam obitelj mora dozvoliti da vaša bude zadnja i poštovati vas. E taj, skoro nemogući, sklad savršeno funkcionira u obitelji Rak. Razvijaju se polako, bez zaletavanja u kredite, ne teže megalomanstvu i polako, ali sigurno idu u pravcu koji su si zacrtali. Da, cijene njihovih vina su iznimno prijateljske. Ne, neću vam reći koliko je to; za to ćete morati kontaktirati obitelj Rak, ali vjerujte mi, neće vam biti žao.
Na kraju, mogu samo ponoviti: oni su trenutno mala i ne baš poznata vinarija, ali veliki i poznati restorani su njihove mušterije i ljubomorno ih čuvaju za sebe, ali eto... Kako ih je otkrio G.E.T.Report, tako će uskoro i drugi. Vjerujte, uskoro će svi znati za vinariju Rak. I tako, riječ po riječ s našim domaćinima, boca po boca, zadnjih nekoliko je bilo iz one "rezerva" varijante i došlo je vrijeme rastanka. E, tu sam shvatio koliko su im potrebne one sobe s početka priče. I bez brige, pratit ćemo razvoj ove divne vinarije i bit ćete obaviješteni o svemu.
