Otkud nas trojica u Burgundiji?
Opatija, ljeto, vani cmolji 33 Celzijusa, Lovro (skroz desno na fotografiji) u plavoj recepcionarskoj košulji na baru izvlači još jedan macchiato u nizu. "Je**li vas macchiati, aperoli, Bloody Mary i druga turistička sr..." - mislim si dok promatram jadnog Lovru s recepcijskog pulta. Žao mi ga. Klizna vrata glavnog ulaza hotela se otvaraju, gosti ulaze, sredovječni njemački par, u očima im ushićenost jer vide more.
"Wir haben ein Zimmer reserviert!" No shit, mislio si ući u hotel u špici sezone bez rezervacije - samo što mu nisam odbrusio. Smirim se, pozdravim ih ugodnim "Guten tag!", predstavim se, gurnem im posjetnicu u ruke i neprimjetno ih "uvalim" Drugu na checkiranje i recitiranje svakodnevnih fraza.
Da, u srcu turističke sezone ovakvi scenariji su svakodnevni. U najljućim uvjetima posla, nakon nekoliko sati jačeg tempa, surovi, glupi, česti i uvijek isti zahtjevi gosta mozak pretvaraju u žvaku.
"Druže, vidiš li ti ove ljude? Kad ćemo mi sjesti u Mercedesa, rezervirati sobu od 200 eura po danu, pustošiti restorane i barove i tako 10 dana?" - totalno razočaran govorim Mariu.
"Mladi smo. Tako ćemo i mi jednog dana" – kao, tješi me, ali mu vidim u očima da tješi i sebe, jer zna da ćemo teško do tog Mercedesa i sobe od 200 eura po danu.
"Zaj**i to, moramo hitno nekamo otići. Ne zanima me ništa. Idemo!"
"Kamo?" - pita me-
"U Burgundiju" - odgovaram.
"Mogli bi onda u prvom mjesecu, kad budemo na godišnjem" - uzvraća.
"Dogovoreno"…
Lovro se cijelom planu priključio u zadnji čas. Do tada je skuhao i drugi milijun macchiata u svojoj plavoj recepcionarskoj košulji.
Otprilike tako je izgledala odluka da u siječnju krenemo put Burgundije. Bili smo gladni doživljaja, tim više jer smo svaki dan svjedočili i stvarali doživljaje drugima. Burgundija nikad nije bila neka nedosanjana i ne znam koliko godina neostvarena želja. Jednostavno, kada mi je mozak počeo listati destinacije kamo želim ići na odmor, automatski je filtrirao one koje imaju i neki vinski sadržaj u sebi. I dalje mi nije jasno kako je Burgundija prva ispala, jer nikada nisam pogledao niti jedan službeni prospekt, nikada nisam googlao slike i slinio nad tipkovnicom, nikada nisam pogledao film o Burgundiji. Podsvijest je čudna stvar, lako se u nju uvući. Majstori brendiranja sigurno to znaju. Kako god, naš plan o Burgundiji smo i ostvarili.
Tko to?
Nas trojica prijatelja i poslovnih kolega.
Drug (27) – pravo ime Mario. Poliglot, živio u Rusiji, Španjolskoj, Italiji, istraživač cistercitske povijesti, lokalpatriot koji od Topuskog želi stvoriti turističku destinaciju, pokretač internet stranica Dimac tourism i Toplice Topusko. Čovjek navigacija. U 3500 tisuće kilometara, zahvaljujući njemu, napravili smo svega tri kriva skretanja. Dva u Lyonu i jedno u Budimpešti. Glas razuma između nas trojice u trenutku kada me Lovro nagovara da u 23 h iz Dijona odemo u Pariz vidjeti Eiffelov toranj, pojedemo Croissant, opalimo selfi i vratimo se.
Lovro (24) – nije imao nadimak do prije Burgundije. Nakon Burgundije poznat kao Chateau i Hercegovac (premda s Hercegovinom ima veze koliko i Ban Jelačić). Uvijek me moli da ne radi jutarnje smjene. Nikad ne radi jutarnje. Bolje za sve da ne radi. Dobri duh putovanja. Čovjek se probudi mamuran od dan ranije, cijeli dan vozi kroz vinograde, večera, ode u disco, popne se na podij, do 6 ujutro tjera svakoga tko se imalo približi plesnom podiju i nakon toga potegne 900 kilometara do Salzburga. U trenutcima kad vidi dvorac, staje i viče "Eno Chateau, ajmo raspaliti fotku!" Ne postoje zidine koje nije preskočio da bi vidio chateau koji mu se sviđa. Za oduševljenost nečim koristi samo jednu riječ: "ekstra". Jedini čovjek koji ima posvojenu baku. Obožava narodne mudrosti i uspješno ih ukomponira u raznim situacijama.
Matej (27) – poznatiji kao Vinske skitnje. Volim sve što vole i mladi. Jedva čekam ovo ljeto da me gosti opet naljute pa da vidim koja mi je sljedeća destinacija za skitanje.
Dosta šale.
Kroz serijal članaka pod nazivom "Vozi, vozi kroz vinograd - Burgundija", pokušat ću vam na zanimljiv način opisati naš doživljaj tog mora trsova. Koji su plusevi, a koji minusi burgundijskog vinskog turizma, kakvi su Francuzi domaćini, tko je prvi preskočio potok da bi vidio Comartin, koliko su razuzdane bile fešte svećenika u opatiji Cluny, kako su zapravo svećenici udarili temelje današnjoj prepoznatljivosti Burgundije, kako su ti isti svećenici utjecali i na našu prijestolnicu graševine - Kutjevo, koji je grad na našem putovanju jedini zaradio negativnu kritiku na TripAdvisoru, kako smo autom usred šume zaustavili cijel lov, kako jako smrde francuski sirevi i još puno toga. Ovo neće biti još jedan nezamislivo epitetima zaslađen tekst o Burgundiji. Obećavam da neću niti jednom spomenuti famozni šarm Burgundije, ali obećavam da ću vam ispričati kako se dobro voziti kroz te vinograde.
