Sjećam se da sam za prvo malo veće putovanje kupio čak dva šatora, samo zato jer je jedan od drugoga bio lakši za pola kilograma i time mi ga je bilo lakše nositi na ruksaku. U to vrijeme, pripreme za putovanje bile su opširne, jer sam „živio“ na tekstovima Stipe Božića i njegovih ekspedicija na Himalaju. Za Burgundiju je priprema trajala točno dva dana. Zadnju večer prije polaska sam lunjao praznim hotelom i printao materijale te ih spremao u fascikl da ih imam blizu sebe kada dođem na odredište. Htio sam što više saznati o Burgundiji prije samog polaska, ali jednostavno to nisam uspio. I sad mi je drago zbog toga. Bez ikakvih ili uz male predrasude o Burgundiji, otišao sam tamo i doživio destinaciju onako kako bi se, po meni, i trebala doživjeti. Doslovno kao klinac od 10 godina koji prvi put s obitelji putuje na more. Neopterećen i bez razmišljanja o tome što me tamo čeka.
Teško je ne biti klasičan primjer turista namjernika kada dođeš u tuđu zemlju ili grad/mjesto koje uopće ne poznaš. Ruksak, fotoaparat i poneki vodič u ruci su neminovni.
U takvim uvjetima teško se spustiti na razinu desetogodišnjeg klinca na zadnjem sjedištu Forda čija obitelj početkom kolovoza putuje prema Makarskoj. Onaj trenutak u kojem prvi put spazi more jest i sam vrhunac putovanja, nešto čega se dugo sjeća. Želio sam tako doživjeti Burgundiju. Nisam htio biti „klasični turist“ koji desnom rukom manijakalno škljoca fotoaparatom, a lijevom proučava neki od turstičkih vodiča. To fotografiranje mi sve češće stvara ozbiljne probleme. Ne želim na putovanju trećinu vremena provesti gledajući kroz objektiv tražeći najbolji kadar. Nisam se htio sjećati Burgundije po fotografijama skupih restorana ili etiketa Romanée-Contia, već sam htio ući u sam vinograd Romanée-Conti, stajati nekoliko minuta među lozom, gledati u kilometar udaljeni Vosne-Romanée i prljavih cipela se pozdraviti s vinogradom.
Na momente sam se ipak uspio osjećati kao klinac na zadnjem sjedištu Forda koji vozi prema Makarskoj. Kako to znam? Znam, jer sada, svaki put kad čujem riječ „chateau“, sjetim se kako smo nas trojica preskakali nemali potok kako bi bar na trenutak vidjeli impresivni Comartin. Znam po tome što sam stvarno iz Romanée-Conti izašao blatnjav kao prasac. Znam po tome i što dan danas, kad netko spomene „chateau“, sjetim se i Druga kako čuva stražu dok me Lovro stojeći u hrpi trulog lišća s druge strane zidina nagovara da i ja preskočim zidine kako bih mu pravio društvo dok se divimo dvorcu iz srenjeg vijeka. Onda znam po tome što smo po dobranom pljusku koračali na Roche de Solutre da bi doživjeli najbolji pogled na Burgundiju uopće. Jesmo pokisli? Do kože! Ali, barem znam da smo se tome veselili, za razliku od toga kad pokisnem na putu do posla.
Burgundija je već itekako opjevana priča. Tone i tone promo materijala se otisnulo na tu temu. Na temu tih pejzaža, vina, dvoraca, podruma, opatija i sl. nemam što reći; prospekti, knjige, video materijali - svi su u pravu. Burgundija je čudo. Ona je zaslužila da je se naziva šarmantnom, da ju se veliča i hvali. Ovo je nekoliko stvari kojima sam ja impresioniran i o kojima će biti još govora.
Roche de Solutre, 492 mnv.
Roche iliti stijena na francuskom. Roche de Solutre je na najvišoj nadmorska visini u Burgundiji, s koje se pruža pogled na vinograde prošarane uskim asfaltiranim cestama. U prvom mjesecu, kada je vegetacija mrtva i boje naginju ka sivoj, sam vidikovac ne može ispuniti sav svoj potencijali, ali je čak i tada vrijedno popeti se. Uspon traje nekih 20-30 min stazom koja je jednim dijelom uređena, ali ipak, pri samom vrhu, uspon je malo otežavajući, jer nema rukohvata i uređene staze, što svakako daje avanturstičku čar penjanju.
Chateau Brochon
Dvorci Burgundije su glavni faktor iznenađenja i najupečatljivjia stvar koja mi se dogodila u Burgundiji. Uopće ih nisam očekivao, usredotočio sam se na vino, vinske ceste, degustacije, a na kraju sam se najviše divio dvorcima. Impresivni su. Služe turistu kao vremeplov u doba krinolina, gospodskih čajanki, gentlmenksih manira i damske profinjenosti. Lako je zamisliti kako širokim hodnicima dvorca odzvanjaju koraci užurbane posluge te raskošne zabave koje su bile organizirane na širokim terasama. Lovro je imao poseban pik na dvorce. Predzadnju je noć Lovro u 23h došao na ideju voziti 400km Dijon-Paris, fotografirati Eiffelov toranj, pojesti croissant, te se vratiti nazad prije jutra. U znak iskupljenja, zato jer ga nisam podržao u ludoj avanturi, obećao sam si da ću mu praviti društvo dok preskače zidine jer pristup dvorcima izvan sezone nije moguć. Nije mi bilo lagodno, ali bio sam mu to dužan. Dobrih 15 minuta smo stajali pred grdosijom i nismo 3 riječi progovorili. Uživali smo.
Vinske ceste Burgundije
Počevši od Lyona pa sve do Dijona moguće je većinu vremena voziti kroz vinograd i filmski pejzaž Burgundije. Nikakvi autoputi, brze ceste i cestarine. Kroz sela vode male, uske, ali kvalitetno asfaltirane ceste koje ne prestaju niti u samim vinogradima. Dapače, i do onih najviših grand cru položaja, primjerice u Vosne-Romanée, moguće je doći asfaltiranom cestom. Uređenost vinskih cesta je upravo onakva kakvom ju čovjek može zamisliti. Savršena! Signalizacija? Stvarno ne znam način kako bi netko mogao „fulati“ neko od sela. Na svakom kutku stoji standardizirano i jasno usmjerenje ka nekoj od slijedeće mogućih destinacija. Spomenuo sam standardizaciju? Tako je, nećete vidjeti drvom rezbarene putokaze, a nakon toga bijeli aluminijski znak. Postoji određena prometna standardizacija koja se susreće kroz cijelu Francusku i odlično funkcionira.
Gostoprimstvo na degustacijama
Prije polaska, mnogi su me „plašili“ kako svaku degustaciju moraš unaprijed dogovoriti i rezervirati. Nije mi se baš dalo „kopati“ po internetu, tražiti mailove, dopisivati se i na kraju zakasniti, jer se nismo držali nekog posebnog plana putovanja. Nisam se htio zamarati komentarima na Tripadvisoru o pojedinoj vinariji. Vozili smo od sela do sela, a kada bi nam se nešto svidjelo, izašli bi iz sela i „lunjali“. Doslovce bi banuli ljudima na dvorišna vrata, pristojno se predstvili tko smo, što smo, odakle dolazimo i zamolili ih možemo li kušati njihova vina. Gdje god smo se pojavili, ljudi su nas primili, napojili, a mi smo iz dvorišta izlazili s buteljama u rukama. Kod domaćina je jasno bilo vidljivo iznenađenje našom pojavom, ali isto tako vidjela se domaćinska veličina, barem onih vinara koji su nas primili. U Pouillyu nas je domaćin Roger odlučio primiti, iako je žurio na neku svečanost, a u Pommardu gospođa koja nas je primila i dan danas se čudi od kuda smo joj banuli na kućna vrata. Kako god, naša mala ekspedicija ima samo pohvale. Uz bitnu napomenu, sve degustacije su nam bile beplatne. Istina je da domaćin na kraju ponudi svoju vinsku kartu, ako netko želi ponešto kupiti i to je sasvim u redu način. Nisamo izašli niti iz jednog podruma, a da nismo potrošili najmanje 50 eura. Odličan i gospodski način da se proda svoje vino.
Spoj duhovne i vinske tradicije
Kako su me iznendili dvorci, tako me iznenadio i spoj duhovnosti i vinarstva koji je jasno uočljiv u svakom dijelu Burgundije. Zapravo, cijela vinska tradicija Burgundije leži na temeljima rada pojedinih crkvenih opatija, prije svega one u Citeauxu i Cluneyu. Svećenički redovi su bili ti koji su donijeli prva znanja o obradi vinograda i vinove loze, prve važne zaključke u samoj proizvodnji kao i prve uspjehe u plasmanu, gdje je se posebno istaknula opatija Cluney sa svojom distribucijom prema Parisu. Veliki je značaj Cluneya i Citeauxa za samo kršćanstvo u svijetu. Opatija benediktinaca u Cluneyu jedno vrijeme je uživala veću moć od Vatikana, dok je opatija Citeaux bila izvor i temelj za osnivanje 500 cistercitskih opatija diljem svijeta pa tako i u Kutjevu i u Topuskom. Na cistercitskom znanju o vinogradarstvu i vinarstvu leži i današnja prepoznatljivost Kutjeva kao vinske turističke destinacije.
Kako god, Burgundija ima svoj uhodan način života i putniku je najbolje prihvatiti ga, jer inače neće doživjeti pravu Burgundiju. Burgundiju čine vino, rad i duhovnost. Burgundijska sela su iznimno uređena - kuće u selima su lijepo uređene, ali u svakom dvorištu pored uredne kamene kuće može se vidjeti i traktor te druga pomagala za obradu zemlje.
I još, jedna važna napomena za svakog putnika: Najbolji način da vidiš što manje od Burgundije je da pokušaš vidjeti što više.
Dovoljno je dovesti se u jedno selo, upoznati domaćina koji će ti otvoriti bocu svojeg vina, provesti te do vinograda i do obližnje crkve. Dalje od toga nema.
