U Zagreb sam doputovao samo na nekoliko sati kako bih ga doživio. Nisam imao priliku prije. Malo čekanja Tomice pred palačom, osvrtanja oko sebe i eto nas, penjemo se nekim stubama. Prvi dojam govori - profinjeno. Djevojke brzo rješavaju proces akreditiranja, spuštamo se u lobby, Tomica se rukuje skoro sa svakim, govori mi da se nađemo za pola sata i napušta me. Znao sam da tih pola sata mora značiti barem trostruko više. Nije čovjek kriv. Takav je dan - pomislih. Da ne bih ostavio dojam krivo postavljenog hotelskog inventara mičem se iz lobija te se strateški povlačim na šank bara. Brzinski espresso, mahnito osvrtanje i pogled pada na fascinantni primjerak stalaže za vino. Dojam i dalje govori - profinjeno.
Nekako sam preživio tu vremensku rupu praznog hoda do 12h, kada je i sam događaj zaživio malo snažnije. Sramežljivo kruženje oko dvorana, „ispitivanje snaga" s predstavnicima vinarija i eto me na poznatom dijelu.
Izložbeni prostor za Slavoniju i istočnije. Vidim poznata lica, lakše se diše. Kutjevo d.d. na čelu, malo iza Markota, a na krilima Galić i Bartolović. Da je to bilo sve od sajma, ni to ne bi bilo loše. Gospodin Kruno mi je prije nekog vremena poklonio bocu njegove čuvene kupaže Kaptol, a ona je nastradala od nemilosrdne bratove ruke. Morao sam se podsjetiti na to vino. Nismo se bili zaboravili.
Nakon toga situacija je bila opuštenija. Ne želeći gubiti vrijeme razgledavajući hodnike dok u međuvremenu tražim cilj, poveo sam se starom i pametnom „Tko pita ne skita". Osoblje je za pohvalu, a i nakon nekog vremena šetnja od dvorane do dvorane kroz hodnike palače postaje ugodna u takvom ambijentu.
Nemoguće je sve probati, previše je toga izloženo, ali to je svakako plus samog događaja. Sam odaziv daje jednu vrstu priznanja organizaciji samog događaja. Ja sam se držao strategije probaj nešto od poznatog vinara i nađi nešto novo zanimljivo.
E pa u ovom prvom dijelu uz navedenu Slavonsku postavu nanizao sam i „standardne" - Zdjelarevića, Kozlovića, Matoševića... Prvotimce.
Red je došao i na nešto nedoživljeno. Bar za mene. Tu je uletio Fakin sa svojim teranom i jednogodišnjom maceracijom pa onda Radovićev Dingač President. Bože, kakav miris! Ostaje na nosu i nakon tuširanja Schaumom.
Tomu sam sretao u preletima. „Ideš probati što je rakija", reče i već smo na srpskim rakijama.
Opet ga gubim.
Pravim opet Slavonski krug, divim se G-točki Galića. „Kakvo ime", pomislih. Odobravam.
Pozdravljam školskog kolegu Markotu i tu negdje gubim prvu čašu. „Ma, j**** 50 kn, ja sam na VINOcomu" - tješim se, uzimam novu čašu i idem dalje.
Eto opet Tome. Pomalo zaljubljeno priča o Kamniku. Pljas, pljas, čaše se redaju, tu se najduže zadržavamo, pomišljam kako Tomo ipak postoji, da ipak ne živi samo u prolazu.
Je rajt, opet ga nema, a ja vraćam na Radovića. Pa odakle mu takav miris, čudim se. I tad slijedi spoznaja. Nakon Radovića i Dingača, točim Belje Merlot i uzbuđeno vičem: „Pa, u ovom vinu nema sunca" ! Žena se stolom se srdačno nasmijala, i ja sam. Shvatio sam da ono što sam pio kod Radovića da je to čisto sunce. Ili kako kod bi se to moglo objasniti. Sekundu nakon svog vrijednog saznanja uočavam natpis na „pingvinu", a ide ovako: „Vino je zemljin odgovor suncu" E, tu se desio vinski zen. Kakva promišljenost!
Znao sam da je kraj blizu i da ću uskoro napustiti palaču i sve te drage butelje. Tezu sam potvrdio kad sam po drugi put izgubio čašu. Nisam htio riskirati s trećom, sjeo sam i sabirao dojmove.
Fenomenalni hotel podsjeća na palaču. Pravovremeno, informirano i ljubazno osoblje podsjeća na dvorsku poslugu, a brojne butelje, čaše, pršuti, kobasice i druga hrana na najsvečaniju gozbu. Ovakvom događaju ne treba neko posebno priznanje; priznanje su mu dali svi oni koji su sudjelovali. S obzirom na broj sudionika, veliko je to poštovanje. Što se mene osobno tiče, upoznao sam kralja.
Ne, nije to ni Španjolski ni Danski kralj, bio je to VINOcom. Kralj vinskih i gastronomskih manifestacija u Lijepoj našoj. Dok ne dođe netko „jači", moje poštovanje ima VINOcom i Esplanade. Samo su čaše pomalo skupe.
