Pisao sam prošle godine o VinDelu i u tom tekstu sam objasnio naziv hotela Habakuk, tko je on bio i zašto se hotel tako zove, tako da nećemo opet o tome. Ipak ima nešto magično u tom vinskom festivalu. Kad jednom dođeš, gotovo je, dolazit ćeš uvijek. Razmišljao sam o tome zašto je VinDel tako dobar, jer neprestano mi se nameće usporedba s VINOcomom, a VINOcom je po meni najbolji festival na ovim našim prostorima. Mislim da sam otkrio tajnu, a ona je u tome da ta dva festivala imaju iznimne lidere. O profesoru Ivanu Dropuljiću ćemo drugom prilikom, možda poslije VINOcoma. VinDelom ipak rukovodi Dejan Bajer.
Bit je u tome da na festivalu morate raditi cijele godine. To nije priča od dan - dva, to su samo finale, a Dejan upravo to i radi - cijelu godinu. Možete ga sresti na većini događanja i kad god ga vidite, naravno sjetite se VinDela. Mislim da ga nikad nisam vidio bez osmijeha na licu, a to je bitno jer on je veliki pozitivac pa takve ljude i okuplja oko sebe, a oni svi zajedno stvaraju iznimno pozitivnu energiju i to se osjeti na festivalu. Možda ne znate ni sami zašto, ali znate da volite doći.
Dejan sve rješava mirno bez stresa, a ako i nije tako, to nitko ne vidi. Prema van, sve ide glatko i polako, po redu. Da, još jedna bitna stvar... Ispunit će vam svaku želju; vi ste gost i vi ste kralj (a ako smatra da vam želja nije primjerena, ubijedit će vas da je ono što vam nudi baš to što vi želite).
Jednom kad stvorite takvu atmosferu oko svog festivala, postajete kult; jednostavno postajete nešto čega se ljudi drže. Taj datum je rezerviran za VinDel već godinu unaprijed. Samo, tu se ne smijete uspavati. Festival mora svake godine napredovati, inače vrlo brzo krene nizbrdo.
Dakle, čovjek je ključ priče. Oko njega se vrti sve ostalo. Zato se i događa da ljudi kažu da idu kod Dejana na festival ili kod Dropija... Vjerujte da mnogi od njih nisu sigurni kako se koji festival zove, ali znaju kod koga idu - to je bit. Dakle, bitno je i vino i broj izlagača i hrana pa marketing i svašta nešto, ali čovjek bit svega.
Na ovogodišnjem VinDelu bilo je i nešto naših izlagača, što je dobro, jer moramo međusobno surađivati - pa 80% Slovenije dolazi na Jadran; treba se prezentirati na vrijeme. Tako su u Mariboru bili predstavnici Belja sa svojim kulenima, ali i vinima. Mogli smo kušati vina Klaudija Tomaza; tu sam naravno morao probati merlot pod nazivom Silente (ipak sam mu ja dao ime). Bio je tu i svuda prisutni Trapan, ali i vina Ivice Matoševića. Posebice sam se obradovao Borisu Drenškom, jer nije tajna da su mi predikati strast. Svoj doprinos u prezentaciji Lijepe naše dala je i ekipa iz Svijeta u čaši pojačana Damirom Folnegovićem Blažom. Po prvi puta u Sloveniji su se predstavili i hrvatski sladoledi Gelati d'Oro, predivna linija bezglutenskih sladoleda čiju kampanju upravo pripremamo i o njima ćete vrlo skoro puno čuti, a nadamo se da ćete ih i probati.
Slovenska vinska scena bila je prisutna u kompletu. Svi su bili tu. VinDel se jednostavno ne propušta. Probao sam podosta pjenušaca da se podsjetim koliko su dobri. Iznenadio me pjenušac od meda - samo med i voda i nije loše, dapače. Postoji i hrvatska verzija te priče i možete ju probati u slastičarni Aida na Trgu Bana Jelačića.
Većinu vina znam, ali lijepo je vidjeti prijatelje vinare, družiti se s njima pa i probati nešto novo. Naime, svi znamo tko je Janez Šekoranja i o njegovim predikatnim vinima ne treba puno pisati, ali njegova kćer Zala napravila je svoj prvi predikatni uradak i zamolila me da probam i dam svoje (valjda stručno) mišljenje i mogu reći samo: "Naklon do poda!". Mislim da nisam probao nikada predikat s takvom svježinom i takvim svježim mirisom. Ima tu i slatkoće i to puno i tijela i sve što treba, ali taj miris, ta svježina... Ostao sam bez teksta. Samo veliko "BRAVO Zala!". Janez, čuvaj se, Zala stiže velikim koracima. Da nisam probao ništa drugo, zbog toga se isplatilo doći u Maribor.
Više od vina, svake me godine iznenadi njihova gastro scena. Dakle, delicija, čudo jedno. Varijacije bučinog ulja i koštica jednostavno ne možeš izbrojati... Od čokolada i kolača do namaza i pašteta. Rajčice Lušta, to je brend koji vas obara s nogu pa sušene ribe i da ne nabrajam dalje. Sve to imamo i mi u Hrvatsko, ali ne stvaramo od toga brend, ne pazimo dovoljno na pakiranja, na etikete, da to bude lijepo i privlačno. Jer ako je domaće i s OPG-a, ne znači da ne smije biti upakirano kao da je pakirao modni dizajner. Oni imaju cijelu scenu malih proizvođača čokolada i to vrhunskih. Kod nas to još malo teže ide, ali doći će na svoje.
Zato bi naši proizvođači morali malo obilaziti barem ove bliže festivale, da vide kako drugi rade; možda dobiju neku ideju. Tome festivali i služe.
Dakle, da završimo. Svi koji niste bili ove godine, iduće obavezno na VinDel (26.10.2016). Bez brige, nećete zaboraviti, jer ćemo mi, naravno, na vrijeme najaviti.
