Za butelje „sjevera“ nema mjesta na policama !
Od prvog puta kada sam si predočio koncepciju degustacije "srednja " kategorija, imao sam osjećaj da bi prevrtanje polica trgovačkih centara napokon moglo dobiti veći smisao za mene. Od početka zamisli vabio me osjećaj i nada da bi kroz "švrljanje" policama mogao dobiti neke zanimljive odgovore, kako za sebe tako i za druge.
Kao što sam i u prvom tekstu napisao, cilj same degustacije je bio među velikim brojem vinskih etiketa, izdvojiti one koje puno više vrijede nego što koštaju. Sama ta zamisao da drugim kupcima svojim malim istraživanjem olakšam pojedini odabir vina i da pri tome izdvajaju prihvatljive količine novca činila me zadovoljnim. Tako je nekako i bilo.
Već na regiji Slavonija smo pronašli nekoliko etiketa koje puno više vrijede nego koštaju. Osjećaj da bi degustacija mogla dati nove, zanimljive zaključke i dalje je bio prisutan. Možda sam baš zato za sljedeću regiju odabrao "sjever". Kada sam postavljao sama ograničenja i pravila za degustaciju čiji su osnovni kriteriji bili da vino spada u kategoriju crnog vina i da cijena po prvim zamislima ne prelazi 55 kn, a po novom smo podignuli prag na 75, znao sam da ću biti u problemu kada na red dođe Sjever. Bio sam toga svjestan, bio sam spreman malo više slobodnog vremena provoditi među policama umjesto na sunčanim terasama Opatije, samo da i u toj regiji pronađem onu etiketu koja vrijedi puno više nego što košta. Imao sam cca. 15 dana da predam nove zaključke u obliku teksta o regiji Sjever. Krenuo sam odmah, nisam gubio vrijeme, ovoga puta sam htio ne iskušavati čari deadlinea. Krenulo je super. Navratim poslije posla do jednog poznatog trgovačkog lanca i odmah u košaru trpam prvu etiketu. Govorim sam sebi, bit će lakše nego što si mislio. Malo morgen, par dana nakon eto me opet među policama. Gledam, prevrćem, pitam, skitam po tim redovima ( ovaj put drugi trgovački lanac) i nakon 40 minuta iščitavanja etiketa odlazim poražen. Prazna korpa. Nula kupljenih boca. Već vidim deadline i skitanje po policama do zadnjeg časa. Bio sam ljut na sebe. Kao da sam si namjerno htio zakomplicirati . Ali hajde , nisam se dao. Vrijedi to slobodno vrijeme provedeno na putu od centra do centra i među policama ako nađem neki best buy, tješio sam se, potiho, znao sam da sam gotov.
Bio sam u pravu. Treći trgovački lanac, pa četvrti i peti. Onda njihove manje inačice, njih podosta. Da skratim, uža i šira okolica i Rijeke i Opatije nema prodavaonicu u koju nisam ušao kako bi tražio etikete Sjevera. Učinak : jedna kupljena etiketa. Jedna. Iako pomalo poražen, osjećao sam da je lutanje s korpom u ruci umjesto ispijanja kave na terasi Wagnera dalo rezultate. Doduše ne očekivane, ali zaključci su se nametali. Da, valja napomenuti da sam osim svih poznatih trgovačkih lanaca koji su vam dobro poznati iz reklama pokušao s potragom i u vinotekama.
Učinak jednak - 1 boca. Koji je zaključak svega ako u 5 velikih trgovačkih centara, 10 manjih, ali ne premalih trgovina, i nekoliko vinoteka sve što kupac može kupiti od sjeverne Hrvatske je 2 etikete crnog vina. Police su pune Slavonije, Istre, Dalmacije , ali Sjevera nigdje.
Izbor nije uzak, izbor ne postoji. Pomalo je frustrirajuće tražiti, tražiti i ne naći. U nekim trenutcima sam se osjećao kao da tražim nešto što ne postoji.
Doduše i je tako. Čovjek iz jedne poznate vinoteke mi je odmah rekao da neću uspjeti u svom naumu jer takve etikete ne postoje na policama. Sada sam i sam uvjeren u to. Nažalost, tako je. Zaključak ovog mog malog istraživanja je da su kupci i potpunosti zakinuti za vinsku ponudu središnje i sjeverne Hrvatske kada je u pitanju distribucija kroz maloprodaju. O ovoj temi bi bilo zanimljivo pričati sa samim proizvođačima, ali mislim da je za njih stvar prilično jednostavna. Samim time i za nas. Troškovi distribucije i samog plasmana, uslijed nedovoljnih količina, preveliki su da bi konkurirali većim proizvođačima. I nije neka matematika zbrojiti dva i dva, ali jako je začuđujuće, za mene osobno i poražavajuće kada na polici ne možete naći 3 etikete s tako velikog vinskog područja. Tržište je isključivo, ili prihvaća ili odbacuje proizvod, ali ovdje je problem već u samom pojavljivanju.
Ovakva situacija govori jako puno i o samoj regiji kao proizvođaču vina. Sjever, a pod tim mislim na potez od središnje pa do sjeverne Hrvatske karakterističan je po velikom broju manjih, obiteljskih vinarija. Cijela regija ima najmanje površina zasađenih vinogradima u odnosu na druge regije. Sve je to dovelo do toga da su potrošači zakinuti za djelić vinske ponude. To tako ne bi trebalo biti, ali što je tu je. U nastavku analiziramo teškom mukom pronađene 2 etikete.
Crni pinot, Bolfan, 2011., 79 kn
Kao što vidite cijena je premašila čak i novu granicu koja je svakako realnija od prvo postavljene, od 55 kn. Tih 55 kn bio bila dodatno otežavajuća stvar u pronalaženju etiketa, a i realno gledajući kroz eure, 10 eura je svakako srednja cjenovna kategorija . O Bolfanu... Bolfan je već itekako etablirano ime hrvatske vinske scene, provjereno i priznato. Što je s kušanom buteljom pinota crnog? Vino se dugo otvaralo, preko sat vremena i tek tada se moglo štogod razaznati. Nije ni čudo s obzirom na to da se radi o 2011. godini. Boja vina i nakon toliko vremena u boci nije prelazila u tamnije sfere, već se vino držalo svjetlije varijante. Stručnije rečeno, vino rubin crvene boje, djelovalo je mladoliko u tim nijansama. Moram priznati da sam uz ovo vino podosta naučio. Pogotovo o sekundarnim notama. Primarne note nakon što se vino otvorilo bile su vrlo jasne za prepoznati. Kupina, malina, ribiz... Karakteristično. Ali kušanjem osjetio sam sekundarne arome za koje mi je trebalo vremena da ih prepoznam. Kao kada se ne možete sjetiti poneke riječi. Na vrh jezika vam je, ali ne ide. I onda sam u trenutku jasno osjetio da me voćnost vuče na trešnju. Vrlo pitko vino prije svega protkano voćnim okusom koji prati 13,5 % alkohola. Za preporuku o sljubljivanju uz jelo nećemo ispaliti nešto nekreativno već se javite u redakciju G.E.T Reporta iskusnijem dijelu tima. Ovo vino je pogodno za eksperimentiranje.
Crni pinot, Mikša, 2011., 44 kn
Ovdje se radi o istoj sorti, također vino iz 2011. Godine te ista klasifikacija vina. Naime, oba vina su klasificirana u kategoriju kvalitetnog vina. Za razliku od Bolfana, Mikšin pinot crni svakako je nešto „jači“ po kiselinama i slabiji po alkoholu sa samo 13%. Mikšin pinot crni također obiluje standardnim notama za pinot crni, ali ipak su teže za razaznati od primjerice Bolfanovog . Važna stvar je i ta da se kod Bolfanove butelje čak malo i osjeti aroma hrasta odnosno bačve u kojoj je vino „ležalo“, ovdje takvih aroma nije bilo. Iako možda na prvu ne očarava, uvjeren sam da ova etiketa sa svoje 44 kn ima svoju publiku. Ovo vino nam je ostalo nepoznanica, pomalo i zato će ostati na trenutnom opisu. Isto smo napravili i s jednom buteljom Zdjelarevićevog Cuveea gdje preporučujemo da to vino kuša netko iskusniji. Za neke stvari iskustvo je presudno.
Bilo kako bilo, potraga za etiketama iz sjeverne Hrvatske je bila grčevita, ali na Bolfanov pinot crni stavljamo etiketu „best buy“. Do zadnjeg dana su se obilazile police u nadi da se slutnje dokažu krivima. Nismo uspjeli okrenuti istinu. Istina je takva da toj regiji nije namijenjeno mjesto među buteljama iz Slavonije, Istre ili Dalmacije. Još uvijek se ne mogu oteti dojmu da je tako. Ali je...
