Dani Pošipa 2015

Uvala BrnaPočetak osmog mjeseca, već tradicionalno, zna se - na Korčulu. Točnije u Smokvicu i Brnu. Brna, naravno, jer je jedna od najljepših uvala na Jadranu, ako ne i šire, a Smokvica... pa tada su Dani Pošipa!

Ovogodišnje Dane Pošipa očekivao sam s malom strepnjom, ipak svi znamo kakva je bila prošla vinogradarska godina, tako da je bilo vrlo upitno kakvi će biti pošipi. Pošip je, za one koji ne znaju, teška sorta za uzgoj i zahtjeva jako dobre uvijete što se za prošlu godinu ne bi moglo reći. Međutim, moji su me Smokvičani ponovno iznenadili, dobili smo lijepe Pošipe, doduše s manje alkohola i mrvicu slabijeg tijela, ali uspjeli su izvući maksimum od tako loše godine. To se najbolje vidi u rečenici Frane Baničevića, vlasnika vinarije Toreta, kako je ovo možda jedan od najlošijih Pošipa koje je napravio, ali je ujedno i vino s kojim je najzadovoljniji ikad, jer kakva je bila sirovina postojao je strah - hoće li uopće biti vina.

Vratimo se mi Danima Pošipa. Ove godine bili su peti po redu i mogu reći prošli su odlično. Vinara sudionika više nego prošle godine. Dakle i više vina. Čak i dva potpuno nova vinara.

Otvaranje Dana Pošipa bilo je u Čari, više onako za vinare, organizatore i nas par gostiju, bez velike pompe, što je ove godine itekako imalo smisla jer smo svi bili još pod utiscima velikog požara kojem je Smokvica bila izložena (što kažu domaći ljudi: "Dobro je, prošlo je i ne ponovilo se!")

Nakon otvaranja, sedam dana svaki dan od 19 - do 21 sat možete obilaziti vinare. Za obilazak vinarija koje sudjeluju u Danima otvorenih vinskih podruma trebate kupiti čašu ili kod vinara ili, još bolje, u turističkom uredu gdje ćete dobiti i sve potpune informacije o Danima Pošipa. Kako je G.E.T. Report, zajedno s kolegom Vladimirom Jurićem s Hrvatskog Radio Rijeke, svojevrsni žiri, a možemo reći pomalo i koordinator i savjetnik u tom projektu, naravno da smo obišli sve podrume koji su bili otvoreni. Da, znam da nam je težak posao, ali ljudi, netko se mora žrtvovati.

Pa krenimo redom! (vinariju po vinariju, tab po tab)

{tab=Plasa}

Prvo, podrum Plasa. Samo poznavanje dede Milana je svojevrsna blagodat u životu, a biti s njim u njegovom podrumu, to je jedno neprocjenjivo iskustvo. Kad vidite dedu Milana odmah vam je jasno zašto ga zovem deda, ali duh i razmišljanje tog čovjeka puno su mlađi od njegovog izgleda. Kad sjednete navečer na terasu ispred njegove vinarije, imate pogled na Smokvicu i okolna polja pa vam u vidokrug ulazi more i onda pusta daljina. Taj osjećaj morate doživjeti, tko to ne doživi zakinut je u životu. Deda svake godine napravi dobar Pošip. Što dobar, vrhunski, ali ja sam ipak obožavatelj njegovog Grka Jedini je u Smokvici koji buteljira Grk i stvarno je odličan. Uz visoke ocijene za bijela vina ima i vrlo dobar plavac, a proizvodi i neka "žešća" pića. Za vrijeme našeg posjeta bilo je gušt gledati kako ekipi iz Austrije prodaje rakiju od rogača i pritom objašnjava kako je to "hrvatska viagra " tako da je uz vina otišla i rakija.

Da, predivno je vidjeti kako ljudi sa čašama u rukama šeću Smokvicom i obilaze vinarije. Smokvica je sama po sebi lijepa, a još kad ju vidite takvu punu života srce vam bude veće od otoka.

{tab=Tomašić}

Odmah par koraka prema centru Smokvice od dede Milana dolazite do vinarije Tomašić. Vlasnika, Mladena Tomašića naravno odmah pitamo kakva je veza sa Ružom Tomašić (ipak smo mi novinari), ali ništa, neki tamo danji rod, a kako Mladen kaže nije ona Tomašić, ona se udala u Tomašiće pa eto.

No vratimo se mi vinariji. Sjedite ispred podruma koji ničime ne odaje da je vinski podrum, tu su vrata i tek tabla otkriva istinu, a sjedite između kamenih kuća, niste sigurni je li je to dvor ispred kuće ili dio ulice, tu su i neizostavne skale, bar dvije tri. Tako... Sjedite tu, na stolu malo pršuta i sira i naravno dobra vina, prvenstveno pošip, tu i tamo prođe neko od susjeda, pozdravi, prozbori par riječi pa i s vama kao da se znate oduvijek. Dakle, ljudi moji, čisti zen.

Mladen je počeo proizvoditi vino kao i dobar dio ovdašnjih vinara, nakon što je zadruga u Smokvici prestala s radom. Pojavilo se pitanje - kuda s grožđem - pa tako s radom kreće nekoliko malih vinarija. Ide Mladenu sasvim dobro, ima još mjesta za napredak, ali za sada jako dobro.

{tab=Kunjas}

Samo par kuća dalje nam je i vinarija Kunjas koja ove godine nije otvarala vrata turistima jer su bili u preuređenju podruma. Možda bi i bili gotovi da nije bilo problema s požarom i spašavanja vinograda. O njegovim vinima nema se što novo pričati, to je već poznata etablirana vinarija s konstantnom kvalitetom.

{tab=Toreta}

Kad krenete iz centra Smokvice prema Brni, odmah nakon par kuća, pojavljuje se vinarija Toreta. Moja zaljubljenost u Smokvicu i njene ljude pa samim tim i u Pošip krenula je baš iz ove vinarije prije sada već skoro desetak godina, kada je Frano Banićević na Zagrebačkoj Vinoviti proglašen za najboljeg mladog vinara Hrvatske. Ne budi lijen, zaputih se u Smokvicu napraviti tu priču o vinariji Toreta. Što sam više upoznavao obitelj Banićević shvaćao sam koliko su to dragi ljudi. Preko njih sam upoznao Smokvicu i eto ljubav traje dan danas. Toretina vina uvijek su odlična, pošip uvijek bez ijedne mane, ma genijalno, ali ono što mene veseli je činjenica da je Frano sklon učenju i eksperimentima. Tako je stvorio jedan od najboljih rukatca koje sam pio, o prošeku vam neću ni pričati, to je van kategorije, pošip Toreta je već znani brend, ali ove godine me oduševio s roseom. To morate probati! Doduše mali je problem što ćete za to morati na Korčulu, ali isplati se. I da, ambijent vinarije je predobar. U samoj kušaoni imate i mali muzej starih vinarskih alata i možete puno naučiti. Terasa i pogled... To vam neću pričati, tu ljepotu morate doživjeti.

{tab=Grošić}

Još par kuća niže u istoj ulici dolazimo do vinarije Grošić. Vinarija je to koja zadnje dvije godine po mom mišljenju ima najbolji pošip, ali to je samo moje mišljenje. Doduše, imaju oni i vinograde na odličnim pozicijama pa su još ktome i te loze stare, a u naponu snage i tako, ali naravno i onaj koji to radi je bitan, a to je u ovom slučaju Petar Banićević - Grošić. Jedna od tih mlađih vinarija koja je u vinarstvo krenula jer, eto nema zadruge pa što će (tako da propast zadruge ima i svojih pozitivnih strana) pa kad su već krenuli u to - kažem krenuli jer tu je cijela obitelj, u stvari svi u Smokvici drže do obitelji to je iznad svega i mogu reći da mi se sviđa takvo razmišljanje koje se u velikim gradovima skoro potpuno izgubilo - krenuli su napraviti najbolje što mogu. Proizvode krasan pošip, onako baš po mom ukusu, ali kad dođete kod njih obavezno probajte likere koje rade, limunčelo je među boljima koje sam ikad pio, a posebno probajte domaće sokove koje rade; vraćati ćete se u Smokvicu samo zbog njih. Jedina mana je iznimno velika skromnost Petrova i samozatajnost koja ga trenutno sputava da se više poigra u podrumu, mislim da to dolazi s iskustvom i da ćemo tek probati njegova najbolja vina.

{tab=Car}

Kad smo već zaredali s Baničevićima tu je još jedan Frano, ali Car. Vina Banićević- Car tek su ove godine krenula u svoju vinsku avanturu. Njegov smo podrum posjetili van konkurencije jer je još u velikim radovima. Pošip im je sasvim dobar; ima mjesta za napredak, ali iz razgovora sam zaključio da će te prve dječje bolesti vrlo brzo postati prošlost, jer Frano ima odlična razmišljanja o vinu i njegovom nastajanju tako da ćemo ubrzo imati još jednu odličnu vinariju u Smokvici.

{tab=Didovinka}

Sad, kad smo već u tom dijelu Smokvice, krenemo jednom malom uličicom dolje, prema samom rubu gradića i tu nalazimo vinariju Didovinka . Nekako, svake godine, kod njih dolazimo zadnje, jer tu kad dođemo, odlazi se pred jutro. Predivni domaćini toliko se brinu o vama da vam postane neugodno od tolike pažnje. Uvijek veliko veselo društvo. To je jedna sasvim posebna priča. Pošip i rukatac njihova su najbolja vina i svakako ih treba probati. Drugačija su, kao i obitelj Didović. Oni su iznimno veliki hedonisti i gurmani pa su tako i vina rađena, možda i nesvjesno, tako da prvenstveno pašu uz hranu. Zato na prvu, kad ih kušate, kažete dobra su, ali uz hranu postaju odlična. Noć topla, divna, sjedimo za punom trpezom ispod brajde kod Didovića, vina dobra, hladna... Ma tko će ići doma. E da, na to se spremite kad dolazite kod njih. Kad sam bio prvi puta tamo, imao sam osjećaj da tu dolazim godinama; jednostavno se utopite u ogromnom valu te ljudske dobrote. Moram reći, jednostavno moram: oba sina članovi su smokvičke Kumpanije.

{tab=Milina}

Na kraju, malčice van Smokvice prema Brni, nalazi se vinarija Milina. Da i meni je odmah na pamet pala Lumbarda i moj prijatelj Bire pa sam i pitao otkud Milina u Smokvici - djed se nešto selio i ženio pa ostao u Smokvici. Smokvički Miline prvenstveno se bave mesnom industrijom; imaju klaonicu, preradu, trgovine i imaju božanstveni pršut, ali o tome nekom drugom prilikom. Sin Ante uz mesnu industriju preuzima i obiteljsku vinariju. i oni spadaju u onu grupu mladih vinarija i mogu reći da su definitivno vinarija koja iz godine u godinu najviše napreduje. Njihovi pomaci su odlični. Pošip je sve bolji, trude se, rade, ove su me godine iznenadili s odličnim rukatcem - predivno vino. Ali najveće iznenađenje ove godine njihov je rose. Dakle to vino... Dobiješ volju ne otići iz vinarije, bar dok ima rosea. Ante je iznimno mlad i ima veliku volju učiti, što je jako bitno. Ne robuje nekim starim zakonima, okrenut je novim idejama i pred tom vinarijom je fantastična budućnost. Rade smisleno, planski, polako, ne zalijeću se, mada bi financijski možda i mogli, ali baš ta smirenost i stajanje na zemlji garantira svijetlu budućnost. Veliku podršku Ante ima i u djevojci Katarini koja je nekako postala duša vinarije, kada su gosti u pitanju. Nekako, kad ona ne bi bila tamo, vinarija mi ne bi bila potpuna. Sva vina su dobra i više od toga, ali ove godine - rose, to morate probati! Nadam se da će iduće godine biti prisutan i na Pink Dayu tako da ga možete bolje upoznati.