Zagrebački Autobusni kolodvor nikad mi nije bio baš „napeto“ mjesto, a njegova okolica još manje. Sve puno nekakvih mračnih hala, pogona, buke, sve u svemu, loše mjesto za nas hedoniste. No vremena se mijenjaju, a s njima i naš životni prostor. Tako je tamo niknulo predivno naselje i to ne Naselak iz Smogovaca ,već nekoliko fantastičnih nebodera oko kojih se prostire dovoljno zelenila da možete reći kako je tamo ugodno boraviti. Kako znam za to? Pa lijepo , ti neboderi imaju u svojim fasadama neke svijetleće elemente, tako da su svi to morali vidjeti. Naravno, neki kažu da je to kič, a neki da im se baš sviđa, ali vizuru grada definitivno su promijenili. Nisam, stvarno nisam vjerovao, da se taj dio grada može tako urbanizirati, ali čovjek vjeruje u štošta, pa shvati da je naivan. Ja sam recimo vjerovao da je Dinamo naš zagrebački, a vidiš, nije, nego Mamićev pa sad po Maksimiru trče Južnoamerikanci umjesto purgera, ali to je jedna druga tema.
U tom novom naselju otvoren je restoran Lateral. Iznimno simpatično zdanje. Vrlo ukusno namješten , onako lagano, dizajnerski, a opet ležerno. Unutarnji prostor nije prevelik, a nije ni premali, onako taman, naravno i velika terasa. Lateral je, definitivno, osvježenje na zagrebačkoj gastro sceni. Za neku ozbiljniju recenziju morat ćemo svratiti ponovo. Ovo je ipak bila večer Kutjeva. Da, tu se održala modna revija Kutjevačkih vina.
Zašto modna revija? Pa tako, cijela me večer podsjetila na baš takav događaj. Konobari su bili nenametljivi, a ipak brzi . Ekipa iz Kutjeva iznimno uslužna i također nenametljiva. Sve je bilo podređeno vinu koje se prošetalo našim čašama baš kao što manekenke lagano, a opet upečatljivo šeću pistom. U tu divnu večer uvela nas je legenda Kutjevačkog podruma, prezenter Drago Humski. Iznimno je teško ponoviti njegove riječi jer, kad Drago priča o vinu, to je čista romantika s dodatkom lirike. Ubaci Drago u svoj govor i malo povijesnih podataka i sve to spusti na osobnu razinu. Imate osjećaj da govori baš vama i taman na vrhuncu lirskog zanosa Drago stane (zna majstor kad je vrijeme) i kaže: „Može li prvo vino?“. Da, Drago Humski je, ako izuzmete Sandija Cenova i moju malenkost , zadnji romantik na ovom svijetu.
Vrijeme je da kažemo nešto i o vinima, zar ne?
Prvi pistom prolazi pjenušac Maximo brut , fin osvježavajući, lagano iskričav, baš onako kako treba biti. Dok šeće vašim nepcima, osjetit ćete u njemu tragove ledene berbe koja ga čini lagano kremoznim . To je Kutjevačka graševina na jedan sasvim drugačiji način, pjenušav i romantičan. Da bi doživljaj bio savršen tu je i pratnja, jedan robusni, a opet nježan kanape sa salamom od boškarina, prepeličjeg jajeta i cvijeta soli.
Drugi nam se na pisti pojavio kutjevački Rose, jedna fina kupaža frankovke, zweigelta i cabernet sauvignona. Dok vam polako prilazi vidite samo njegovu lijepu ružičastu boju, tu i tamo vidite bljeskove crvene naranče. Miris i okus vode vas na šumske proplanke, osjećate miris jagoda i malina i doživljavate ljeto u njegovom punom sjaju. Pratnja nevina, nježna i bijela, tek tu i tamo malo zelene boje, ravioli sa skutom i šparogama na kremi od pjenušca.
Kao treća po redu, pistom je krenula najljepša kutjevačka djeva, vrhunska Graševina. Čvrsta i jaka, a opet nježna i prozračna, onako lagano žuto zelene boje. Dok prolazi kraj vas osjećate jaki cvjetni miris pa malo voćni, na limun i na kraju osjećate sočnu jabuku. Kada je kušate, osjećate njen sklad i čvrstinu, malu ugodnu kiselost i blagu gorkost i uživate, dugo i duboko. A pratnja nam govori da je nekad u Zlatnoj dolini bilo more, pa su zato fileti triljice u tempuri, uz pire od pastrnjaka i mladi špinat s limetom, stvorili savršenstvo okusa.
Četvrta je krenula prava dama, pomalo baroknog naziva Graševina De Gotho. To je jedna prava dama koja zna što hoće. Ne, to nipošto nije cvjetna djeva. Ova dama ima izražajnu žutu boju i kroz nos vam se u njenoj blizini provlače zreli mirisi prženih badema, karamele i vanilije. Onako uzgred vas dotakne miris marelice i bagrema, a načas pomislite i na suho sijeno. Kad vam se prelije preko jezika, osjećate okus bogat i zreo, iznimno skladan, osjećate okus blago gorkast, a ipak primjereno svjež . Pratnja u ovom slučaju mora biti i blaga i jaka, a baš takva je i bila rolada od pilećeg filea s tikvicom i aromatiziranim dimljenim sirom, s bijelom palentom i sotiranom mini rajčicom.
Kao peta, na scenu je izašla Graševina Turković . Prošetala se lagano i samouvjereno, onako zlatnozelena , ostavljajući za sobom miris zrele kruške i marelice, ili ipak vinogradarske breskve. Opijeni od mirisa zrelog voća, shvaćate da je nešto drugačija. Da, to je graševina, ali okus je drugačiji, slastan, pojačan, ali još uvijek dovoljno svjež . Ova graševina je ipak polusuha ,malo slađa, taman koliko treba. Da takve malo slađe dame vole i prava zrela gospoda, dokazala je i pratnja u vidu mariniranog filea lungića u pršutu. Uz to su išli i chutney od ljubičastog luka te glazirana mlada mrkva.
Sljedeći je scenu preuzeo Pinot crni. Već samom svojom bojom crvenog rubina tjera vas na opuštanje i lagano uživanje u trenutku. Tada vas miris uvlači još više u čari užitaka. Miris zrele kupine i višnje, samo na trenutak zamiriše vam bakina šljiva, a opet... Miris je onako delikatan, cvjetan , možda miriše na ljubičicu ... Taman kad niste sigurni u miris, obuzme vas okus skladan i gorkast, a opet svjež i pitak. Pratnja je u ovom slučaju ponešto drugačija: janjeće okruglice s pancetom na tortici od cous- cousa s povrćem i tostiranim bademima u umaku od višanja i crnog vina.
Na kraju kako se već i priliči na ovim našim prostorima, večer treba završiti slatko. Tako je uz čokoladni macarons i coulis od svježih jagoda, pistom još jednom prošetala već opjevana Graševina Turković.
Bila je to jedna iznimno ugodna i lijepa večer. Ja se iskreno nadam da se autor ovih divnih vina enolog Ivan Marinclin i chefovi iz restorana Lateral zaslužni za ta divna jela neće naljutiti na ovakvom, ponešto neuobičajenom, opisu njihovih kreacija, ali eto... Ja sam ih doživio kao pravu modnu reviju.
Na kraju, svakako moram spomenuti da je to lijepo veće čarobnim učinila Lana Škrgatić, jedna divna mlada dama koja je svojim klavijaturama i saksofonom , a posebice svojom energijom, dala toj večeri jednu dimenziju više. (Ne poklanja Silvija Munda šešire samo tako, a Lana ga je dobila.)
I na kraju, laku noć, moje vinske dame. Možda se vidimo već sutra u nekom drugom ambijentu. Pa recimo... Na Jarunskoj tržnici. Zašto ne?
