Defora ide neumoljivo prema boci i po svemu sudeći bit će to veliko vino.
Pratimo taj vinski uradak polako i s nestrpljenjem čekamo kad će se pojaviti na tržištu.
Vjerojatno se pitate: Kakva sad Defora? Što je to?
U slobodnom prijevodu s portugalskog, bio bi to naziv za vanjsku stranu. U ovom slučaju, vanjsku stranu otoka Korčule. Onu, koja gleda prema otvorenom moru. To je i naziv vinograda koji je Frano Milina Bire zasadio na tom dijelu otoka i tako ponovno pokrenuo jedan proces.
Zašto ponovno? Na tom dijelu otoka postoje terase, od... ha, kažu otočani, oduvijek. Tu su vjerojatno rasle loze još davnih dana, sve dok filoksera nije poharala svijet pa tako i Korčulu.
retpostavljamo da je i tu uzgajan grk, kao i na lumbardskom pijesku. Kako filoksera na pijesku ne može preživjeti pa nije ni uništila loze na pijesku, kao što svi znamo, a ove na terasama su 'nestale', tako nikad nisu ni vraćene, već su tamo ljudi posadili masline koje, kako kaže Bire, nikad nisu davale baš neke značajne rezultate. I tako je cijela strana polako zarasla u draču.
Kada me moj prijatelj Bire prvi puta odveo na Deforu, bila je to, što bi mi Zagrepčanci rekli - šikara. Stajali smo tako na vrhu budućeg vinograda, a Bire mi je počeo objašnjavati kako će sve to izgledati. Objašnjavao mi je skakući po kamenju s toliko žara i entuzijazma da je, nekako, sve to postalo stvarno i ja sam, na trenutak, umjesto šikare vidio vinograd.
Od tada, iz godine u godinu, pratim razvoj Defore. Danas je to vinograd koji izgledom graniči s arhitekturom, meni osobno jedan od najljepših u državi, kao i Birina vinarija, a da sam u pravu dokazuje činjenica da je svake godine među prva tri podruma kad dodjeljujemo nagradu Bijeli grozd.
Prva prava berba na Defori sad je u bačvama i čeka na svoj red za boce, a i mi čekamo nju u tim istim bocama i nimalo ne sumnjam u krajnji rezultat. Ne sumnjam, zato što sam kroz sve ove godine mog druženja s Bireom shvatio svu veličinu tog čovjeka. On je ono što volimo nazivati vizionarom. Zna točno što hoće i ide prema tome, polako, korak po korak i nije si dozvolio da upadne u zamku prebrzog razvoja. Svake godine, kada na ljeto dođem u Lumbardu i kod njega, znam da će prvo reći: „Dođi da vidiš, gotovo je ono o čemu smo pričali prošle godine." Jedino što znam da je uvijek isto, je kvaliteta njegovog grka, ili bolje da kažemo, ipak - da je svake godine sve bolja i bolja.
Kad ga pitate za tajnu njegovog uspjeha, na prvo mjesto stavit će obitelj. To je točno i Frano je toga jako svjestan. Njegova obitelj... a, to jednostavno trebate doživjeti. Trebate doživjeti njihovu posvećenost zajedničkom poslu, entuzijazam, ali i fantastični optimizam koji šire oko sebe.
Već godinama pratim razvoj grka, a mogu reći da sam i sam dao skromni doprinos u etabliranju te sorte na tržištu, jer prvu veliku radionicu na temu grka organizirao je baš G.E.T. na jednom VINOcomu u Esplanadi i bila je puna. Tražila se stolica više i to je bio znak da smo na dobrom putu. Danas na Korčuli ne mogu proizvesti toliko grka koliko ga se traži. Primjerice, sam Bire oko 80% svoje proizvodnje grka proda na vlastitom pragu. Valja napomenuti da je on izrastao u predvodnika proizvođača grka na Korčuli, ali nije zaboravio druge. Udruga proizvođača grka radi bolje nego ikad. Pamti Bire da je prva boca grka napunjena u podrumu Branka Cebala i da je Branko pravi, istinski pionir tog posla, a to treba cijeniti i poštivati, što Bire i čini. Možda ga i zato ljudi vole.
Kad dođete u podrum Bire, dobit ćete odličan grk, isto tako dobar plavac, dobit ćete njihov domaći kozji sir, a probat ćete vjerojatno najbolje arancine koji postoje. Dobro, za njih je zaslužna Višnja, Franina supruga, s njima nema Frano puno veze. Ali, dobit ćete i gostoprimstvo, onako iskreno i ljudsko. A kad krenete s Biretom u razgovor o vinu... E, to traje! - a vrijeme, kao da je stalo - pogotovo u takvom društvu i s takvim vinom. Kad odete od njega, bogatiji ste za jedno iznimno pozitivno iskustvo.
Frano Milina Bire je, nesumnjivo, jako veliki vinar i još veći čovjek, a opet, ostao je ponizan i skroman, ali itekako svjestan svojih vrijednosti.
U mojoj karijeri vinskog novinara, Bire mi je dao vjerojatno najveći kompliment koji se mogao dobiti, a priča ide ovako:
Snimali smo TV emisiju u vinariji Bire i nakon snimanja i montaže bili smo zadovoljni s onim što smo uradili, a i Bire je bio zadovoljan, ali koliko zadovoljan - to smo saznali tek kasnije. Naime, vinarija Bire bila je izabrana kao pilot projekt za kreditiranje malih vinarija od strane Ujedinjenih Naroda. Ispunjavali su sve uvjete, ekološki uzgoj, otočka vinarija i slično, kredit je realiziran i svi sretni i zadovoljni. Ali, ekipa iz ureda UN-a tada prepoznaje potencijale vinarije Bire i žele ju prezentirati kao ogledan primjer po kojem će se ubuduće realizirati slični projekti. Pojavljuje se potreba da se napravi Franin životopis i ispriča o njemu jedna lijepa, vinarska priča.
Sada se s radnjom prebacujemo u sjedište udruge G.E.T., koja kao što smo već rekli, u to doba radi TV emisiju Vinoteka. Zvoni telefon, Silvija se javlja, a kaže glas s druge strane: „Zovemo iz ureda Ujedinjenog Naroda u RH i trebali bi odgovornu osobu s kojom možemo razgovarati." Silvija mi pruža slušalicu i kroz smijeh kaže: „Trebaju te iz Ujedinjenih Naroda" Uzmem slušalicu, žena pozdravi, a ja joj, pametan, kažem da joj šala baš i nije nešto i spustim slušalicu. Ma, pazi, molim te! Baš će nas zvati iz Ujedinjenih Naroda. Međutim, zvoni telefon ponovno i žena ponovi istu priču. Hajde, rekoh sam sebi, iz čiste radoznalosti, da vidimo kud to vodi. Naprosto, da čujem šalu do kraja. „Pa eto, gospođo draga, da čujem, o čemu se radi i kako vam mogu pomoći." I onda - šok. Kaže žena kako u uredu zbog raznih zabrana ne mogu skidati određene epizode Vinoteke sa servera pa ako ih im možemo poslati na DVD-u. Naime, trebaju im Vinoteke broj 106 i 108, jer oni zapravo, trebaju životopis i priču o Frani Milini Bire, a on im je rekao da pogledaju te dvije emisije Vinoteke te da je tamo sve rečeno što o njemu trebaju znati. Da li vam, kao novinaru, netko može dati veći kompliment? Teško! DVD-e smo, naravno, poslali - pa i sam vinograd na Defori je posljedica tog cijelog projekta.
Već sad se veselim ljetu i ponovnom druženju s Franom i naravno, iskoristit ću privilegij koji imam i kušat ću Deforu iz bačve i vjerojatno se opet oduševiti.
Dakle, Deforo, vidimo se! Samo ti polako, odležavaj ti, mi te čekamo.
