Vižinada je možda najjača Istarska općina, kada je vinarstvo u pitanju. Tako smo se i mi uputili u Vižinadu, točnije u selo Bajkini, a tamo živi i radi obitelj Rossi. Upoznali smo cijelu obitelj, koja nije mala, a svi rade zajedno. Otac Marino brine o vinogradu i mehanizaciji, nadzire poslovanje, a u podrumu je "njegova zadnja". Mama Ines je školovana enologinja pa glavna u berbi, brine o kvascima, enzimima i svim biokemijskim procesima u proizvodnji te prati narudžbe. Djed je još uvijek vrlo aktivan i pomaže gdje god može. Marino i Ines imaju tri sina. Najmlađi je Filip, sommelier 2. stupnja; školuje se (još nema 18 godina), ali pomalo preuzima ulogu domaćina u kušaoni. Srednji sin, Marko, radi uz tatu.
Naš domaćin bio je najstariji sin, Luka Rossi. On se brine o tržištu i razvoju, ali je i, na neki način, frontmen ovog obiteljskog vinskog orkestra. Podsjetili su me na fantastične Kelly family, naravno u vinskoj varijanti.
Zanimljivo je Lukino obiteljsko nasljeđe; ne materijalno, već baš obiteljska povijest. To, koliko je on toga svjestan, to me oduševilo. Kad priča o počecima svoje obitelji vidite mu iskru ponosa u oku i vidite kako pokušava to sakriti, jer je odgojen da bude skroman i radišan; no malo ponosa ne škodi. Neću vam sad prepričavati cijelu priču koja je doista zanimljiva, ali i vrlo osobna pa možda neki detalji i nisu za javnost, ali otprilike je to bilo ovako:
Jedan od Lukinih predaka, Federico, dolazi u selo Bajkini u potrazi za poslom. Radi teško i naporno, jer nije lako raditi u selu u kojem prezivaju Bajkini, a samo ti Rossi. Zaljubljuje se u djevojku iz sela i, kako je ljubav obostrana, osnivaju obitelj, ali i dalje žive iznimno teško. Njihovu radišnost prepoznaje stariji bračni per bez djece i uzimaju ih k sebi, jer godine idu, a imanje treba održavati. Tako imanje dolazi u njihov posjed, šire ga i nadograđuju od 1885. godine i danas je to lijepo i zdravo obiteljsko gospodarstvo.
Danas obrađuju oko 15 ha vinograda na kojima uzgajaju malvaziju, chardonnay, muškat žuti, teran, merlot i cabernet sauvignon. Uz vina, proizvode i maslinovo ulje te destilate, a uz vinariju i kušaonu imaju i apartmane.
Treba svakako posebno naglasiti kako ova obitelj već neprekidno oko 150 godina živi isključivo od poljoprivrede, a to, moramo priznati, kod nas i nije čest slučaj. Glavna priča je proizvodnja vina i prodaja istog. Naravno, radilo se uglavnom o prodaji rinfuze, kao i kod većine vinara s tolikom tradicijom. Kako se Istra u zadnjih 20 - 30 godina razvija, tako su se svi morali razvijati i pratiti nove trendove. Unutar tog vremena stasa nova generacija i Luka je taj koji sve više preuzima brigu o poslovanju, a posebice o brendiranju svojih proizvoda.
Kad upoznate Luku, vrlo brzo shvatite da je on izrazito veliki hedonist, od glave do pete... On istinski uživa u svemu što je lijepo u životu. Uživa u svom radu, prepun je novih ideja, ali je u isto vrijeme i vrlo realan; čvrsto stoji na zemlji i uvijek će dobro razmisliti prije svakog većeg koraka, jer je itekako svjestan da njegove odluke utječu na cijelu obitelj. Luka je izuzetno društvena osoba s kojom možete pričati o bezbroj tema; mada se, nekako, uvijek vraćamo na kuhinju i na piće. Jako je dobar prezenter i govornik, ali isto tako zna i slušati, a te dvije stvari su jako bitne ako se bavite vinskim turizmom.
Kroz njihovu lijepu i funkcionalnu kušaonu prolazi dosta grupa, a to je jako bitan dio poslovanja i tu su zadovoljni. Vina su dobra, čak i više od toga, ali nema nekih izrazitih favorita - sva su im vina otprilike istog kvalitetnog razreda i vidi se ista stilistika. Vidi se nit poveznica, vidi se da su iz istog podruma. To su izrazito užitna vina, zovu na "čašu još", onako fino, školski posložena... Ako bi ih morao opisati u jednoj rečenici, tada bih rekao da su to svježa i elegantna vina. Valja spomenuti i vrlo razuman cjenovni razred, tako da sigurno nećete požaliti kupnju istih. Mene se najviše dojmio Chardonnay.
Međutim, kada pričamo o alkoholnim destilatima, tu dolazimo na Lukin teritorij. Pričajući o svemu i svačemu s Lukom, zaključio sam da je on pasionirani ljubitelj jačih alkoholnih pića. Proizvode cijelu paletu alkoholnih pića. Tu su komovica od malvazije, lozovača od muškata, biska, medenica, travarica, Erba Luigia (limunska trava), Teranetto, gin i vinjak.
Tu se vidi istančanost Lukinog ukusa. Pića su im odlično posložena; ne prejaka ni prežestoka, ali nikako nisu ni vodenasta, već baš onako kako treba. Svaki njihov proizvod odiše karakteristikama koje to piće mora imati. Puno pažnje posvećuju ginu koji je, možemo tako reći - još uvijek, na neki način, u stvaranju. Mada je i sada dostupan za kupnju i zadovoljni su i prodajom, Luka još traži "ono nešto", da gin Nostromo bude još bolji i vjerujem da će biti.
Kad radite destilat, morate napraviti jako puno proba, da vidite kakav vam je proizvod. Zato je obitelj Rossi nabavila mali destilator od 2 ili 3 litre i u njemu rade probe. Tako je Luka Silviji i meni, to jest G.E.T. Reportu, omogućio da proizvedemo pola litre svog vlastitog gina. Dakle, fenomenalan osjećaj! Kada smo kasnije, u Zagrebu, pili gin tonik... O da, imao je poseban okus.
Vrlo je zanimljiva tema taj gin, s jako puno segmenata koji se stavljaju u destilator i daju fantastičnu mješavinu okusa. Što smo mi sve stavili u svoj gin? A ne, to vam neću reći, jer upravo razmišljam kako bih zamolio Luku da napravi jednu manju količinu gina (našeg), da ga imamo tu, u sjedištu G.E.T. Reporta; dugačko je ljeto, a gin-tonik je stvoren za vrućine pa ćete doći probati.
Ipak, nesumnjivo vrh ili, recimo, najveća zvijezda njihovog podruma je Šovran. To je piće koje šira publika poznaje pod imenom Konjak ili Armanjak... Naravno, ne može biti ni jedno od toga, jer nije iz tih francuskih pokrajina (Cognac ili Armagnac). Međutim, Luka si je dao truda da svoj vinjak (eng. brandy) kvalitetom približi ovim slavnim francuskim pićima i, ako mene pitate, uspio je. Ne znam je li prvi, ali proizveo je jedan od prvih, ionako iznimno malobrojnih, XO vinjaka u Hrvata. Proizvodi ga od terana s jednog, vrlo specifičnog položaja, koji daje fantastične predispozicije baš za ovakvu vrstu pića.
Da bi nosio oznaku XO, mora odležavati u bačvama najmanje 10 godina (točnije, najmlađi destilat u blendu mora biti star bar 10 godina). Luka je naručio bačve od hrasta iz francuske Limousin, iz koje se rade bačve za najbolje konjake i armanjake.
Kad imate takvu fantastičnu sirovinu i odlične bačve, koje to čuvaju 10-tak godina i kad dobijete takav vrhunski proizvod, tada morate imati i adekvatnu ambalažu. Zato se boce za ovo piće proizvode u istoj tvornici u kojoj se proizvode i boce za Martell, a to govori samo za sebe. Kutije se proizvode u Hrvatskoj i izgledaju fantastično. Tako da, kad vidite Šovran, ostajete bez daha od ljepote, ali kad ga probate - tek tada ćete shvatiti svu veličinu ovog pića. Apsolutni hit! Ako ste mislili da zbog cijene od 980 kuna za bocu ima problema s prodajom... Ne, nema. Vrijedi svake lipe.
Sada je obitelj Rossi negdje 50:50 u omjeru proizvodnje vina i destilata, mada ja mislim da će u budućnosti prevagu možda ipak odnijeti destilati, ali to je samo moje mišljenje; vidjet ćemo.
Na kraju, moram zahvaliti Luki na dvije fantastične večeri.
Jedna je bila uz istarske kobase i degustaciju fantastičnih svjetskih destilata (posebno me se dojmila njihova biska stara 15 godina).
Druga je večer bila vinska - uz fiorentine od boškarina koje smo, naravno, pekli na ognjištu ili kaminu, u kušaoni (ili ako vam je draže, na gradelama).
Moram li posebno napominjati da smo svaku večer završavali sa Šovranom? Pa naravno da ne moram.
Dakle, svi koji se smatraju hedonistima - kad ste u Istri, obavezno u Vižinadu, u vinariju Rossi, jer Šovran (ili u prijevodu s istarskog: suveren) morate probati; to je ono što bi rekli must have.