Kada ste enolog 30-tak godina i kad vam je i suprug ili supruga također enolog sa sličnim stažem i tek sada izlazi prvo vaše vino s etiketom i svime što treba, tada to mora biti nešto sjajno. Ali, 'ajmo redom...
Marija i Jozo Pecotić, jer o njima se radi u ovom članku, iznimni su ljudi i enolozi. Na Korčuli, a posebice u Smokvici, njihova se riječ sluša s puno pažnje, jer veliko je njihovo znanje i neprocijenjivo iskustvo koje imaju. I takvi vinski velikani prate moj rad, čitaju što pišem, gledaju naše emisije i znaju puno o nama... Moram priznati da je to pomalo zastrašujuća činjenica. Oni su vinski autoriteti, a ja netko tko voli vino i pokušava ga prezentirati široj publici.
Na ovogodišnjim Danima pošipa, usred vinske gungule i kušanja, a kako ih sve poznajem, sa svakim moram malo i proćakulati, kaže meni Marija: „Tomice, bi li Vi i Silvija probali jedan drukčiji plavac, malo drugačije rađen i odgajan?“ - „Pa svakako!“, rekoh i čekam da mi kaže o kojem se vinaru radi. Na moje potpuno iznenađenje kaže mi da onda sutra dođemo do njih kući. Tako jedva čekajući sutra krenem završavat s pošipima, a u glavi mi sutrašnji plavac.
Marča vrh položaj je gdje Pecotići imaju svoje nasade plavca. Terase su to koje je još Jozin otac podizao - ručno, naravno. Škrta zemlja, strmina i vjetar koji noću hladi lozu - položaj maltene ravan slavnom Dingaču - takav je Marča vrh. Kad krenu u rad na tom vinogradu ne znaš, kažu, s koje strane doći autom jer - ako dođeš odozdo, teško je ići gore, a ako kreneš odozgo lakše je dolje, ali se teško umoran vratiti. Neki suhozidi koji tvore terase viši su od metar i pol pa ima i loza koje rastu okomito iz samih zidina. Poznaju oni svaku tu lozu i koliko su rada u svaku uložili, a skoro tog vinograda nije bilo.
Marija je bila enolog u zadruzi u Smokvici i grožđe se otkupljivalo za tek dvije do tri kune kada je Jozin otac, a njen svekar, počeo saditi na Marča vrhu. Krenuli ga odgovarat od tog posla - „Pa vidiš kakva je cijena...“, a on star i mudar kakav je bio kaže: „Djeco, vinograd se sadi kad se grožđe ne prodaje.“ Trebalo im je vremena da to shvate, ali danas ga se često sjete, a i njegovih riječi se drže.
Pričaju mi tako o svom životu, Marča vrhu i rođaku iz Australije koji je naslikao sliku Marča vrha (danas je ta slika na etiketi) i uz priču pijemo njihov plavac. Uspjeli su u onom što još nitko nije, bar ne oni koje ja znam - spojili su tradiciju i tehnologiju, i to tako da kad pijete to vino, prvo što kažete - takva vina su radili naši stari, ali nakon toga shvaćate da vino nema nikakvu manu. Vino veliko, kompleksno, savršenstvo plavca. To se ne da opisat i, to se mora probati.
To sa probanjem biti će mali problem. Naime, tog vina ima svega 600-tinjak boca godišnje, par boca gore- dolje, ovisi od godine. I neće ga biti više. Marča vrh ne misle proširivati, a i nemaju gdje sve i da hoće. Ta činjenica još mu više podiže vrijednost, jer lijep je osjećaj znati da nečega ima samo 600 boca na svijetu, a tvojih je recimo pet.
Među prvima smo iz vinskog svijeta koji su dobili na probu to vino, surađivali smo u stvaranju etikete i izabrani smo da budemo promotori tog vina. Ponosan sam na ovaj projekt i beskrajno zahvalan Mariji i Jozi na povjerenju i na tome što su nam dopustili da budemo dio tog projekta, jer uz njih i mi postajemo bolji. Marija i Jozo su nesumnjivo vinski autoriteti, a mi se nadamo da ćemo jednom biti veliki vinski promotori kao recimo naš veliki prijatelj Željko Suhadolnik .
