Kad pričamo o pivu, ginu i koječemu drugom, ako želimo naglasiti kvalitetu, malu proizvodnju, anti-industrijski pristup i, recimo, obiteljsku proizvodnju, tada upotrebljavamo riječ craft. Međutim, za vinare to, nekako, nije slučaj; to su i dalje ostale jednostavno obiteljske vinarije. No ako bi jednu vinariju morali izabrati i reći: to je kraft vinarija, onda je to sigurno podrum Siber. Nedavno smo ga posjetili i proveli tamo nekoliko iznimno ugodnih sati, a neke moje impresije pokušat ću vam predstaviti kroz ovaj tekst. No idemo nekim redom.
Prvo, tko ne zna - podrum Siber nalazi se u Erdutu. To vam je malo dalje od Aljmaša, mjesta gdje se spajaju Sava i Dunav, a taj veliki i moćni Dunav kao da grli ovaj dio zemlje stvarajući svojim tokom neki oblik polukruga - tako da za taj dio naše države možemo reći da je praktično poluotok. Naravno da to utječe i na kvalitetu zemlje - od činjenice da su tu vjetrovi nanijeli dosta zemlje i pijeska s obala Dunava pa sama blizina vode te nadmorska visina od 150 metara - sve to čini idealne uvijete za uzgoj vinove loze.
Svakako treba naglasiti da Siberov vinograd ima, brojem, sunčanih dana kao i Dubrovnik. Tih 10 hektara vinograda nalazi se na predivnoj lokaciji te, onako izdvojeni iz svega, odišu mirom. Već sam boravak tamo obnavlja vam energiju i čini vas nekako poletnim. Ima tu, naravno, i puno malih vidikovaca uz Dunav, svega par stotina metara od samog vinograda, tako da stvarno možete uživati i odmoriti i tijelo i dušu.
Podrum je relativno nevelik, ali taman za potrebe obitelji Siber, jer proizvode između 15 i 20 tisuća butelja te se drže toga kao standarda, a ostatak grožđa prodaju drugim vinarima. Kako je njihovo grožđe iznimno kvalitetno, tako s prodajom nemaju nikakvih problema. Podrum je ukopan u zemlju onako kako su to i poznati surduci u Zmajevcu, što i ne čudi, jer je otac Mladena Sibera imao vinograde oko položaja gdje se sad nalazi novi podrum Belje, ali nije to nikad bila ozbiljna proizvodnja. Ozbiljnim vinarstvom Mladen se počeo baviti kada je otišao u penziju te uhodanu i dobrostojeću stomatološku ordinaciju ostavio svojim sinovima. Tu, u stvari, počinje prava priča.
Dakle, Mladen radi vina za svoj gušt; ne primarno zbog biznisa, mada će neki reći da 10 hektara i nije baš "samo gušt". Međutim, vjerujte, jest; kad upoznate Mladena shvatit ćete koliko on neizmjerno uživa u tome. Ima dvoje stalno zaposlenih koji se odlično brinu o vinogradima, berbi i preradi i svemu što treba, tako da Mladen stvarno može uživati u svom hobiju. Recimo samo jedan primjer: vidjet ćete da su redovi u njegovom vinogradu neobično široki. Pitao sam ga za razlog... Prvo, lakše je za održavanje; drugo, redovi ne rade sijenu jedan drugome; treće, kaže: "Zemlje ima dovoljno; nek bude malo šire." Njega ne muči broj trsova po hektaru; on želi iz onoga što ima izvući maksimalnu kvalitetu.
Mladen ima urbanu umjetničku crtu. Onako, profinjena, umjetnička duša, to je on - i to se vidi svuda oko njega: u detaljima u podrumu i kušaoni, u idejama. Organizira on u vinogradu i likovne kolonije, a sjaj u oku, kad priča o tome, otkriva koliko uživa u toj ulozi. Da je rođen 200 godina ranije, vjerojatno bi bio pripadnik plemstva i, naravno, bio bi mecena umjetnicima. Nekako ga upravo tako ja doživljavam i danas. Razgovor s njim, u njegovom vinogradu, iznimno je iskustvo. To nikad nije samo razgovor o vinu. Prožme se tu sijaset tema; uz Mladenov pjenušac, vrijeme vam tu postaje neka druga dimenzija.
Kako su ljudi počeli sve više dolaziti u vinograd, tako je vinski turizam, jednostavno, postao normala. Zato se sada razmišlja o nadogradnji kušaone, koja je sada, u stvari, prilagođena ljetnom dobu pa slijedi njeno ostakljivanje, prilagodba za zimske uvijete, a da i dalje vidite da ste u vinogradu. Da je kod Mladena sve nekako drugačije govori i sljedeći podatak: na proslavi svetog Vinka kod njega ne sviraju tamburaši... Ne, kod njega dolazi DJ pa pušta za svakog ponešto.
Da se konačno dotaknemo malo i vina, jer zbog toga smo i došli kod Mladena. Prva stvar koju morate znati, mada ste do sad već mogli zaključiti to i iz ovog teksta, da ni tu nije sve onako kako očekujete, jer naravno - nema Graševine. Da, čudno za vinariju u Podunavlju, znam, ali takav je Mladen. Kad je podizao vinograd, naručio je sadni materijal iz talijanskog Rauscedoa i od tri sorte grožđa radi šest vina: Cabernet Sauvignon, Sauvignon Blanc, Muškat žuti, CRose i dva pjenušca: Rose i Sauvignon Blanc.
O kvaliteti vina govore brojne nagrade koje je dobio za svoje vinske uratke. Ipak, dvije će uvijek posebno istaknuti, a to su medalje osvojene na londonskom Decanteru 2017. godine: srebro za Muškat žuti 2015. i broncu za Cabernet Sauvignon iz 2011. Kako sam kaže, voli slati vina na natjecanja; jednostavno je takvog karaktera, a možda mu je to ostalo i od prošlog hobija. Da, bavio se Mladen golubarstvom, točnije uzgojem golubova letača ili, kako to mi kažemo, pismonoša - i tu je bio dobar, ali postalo je prenaporno pa se Mladen, hvala bogu, okrenuo vinarstvu.
Vina su mu jednostavno odlična; vrlo sortna i mineralna, u njima ćete lako otkriti dašak terroira erdutske zemlje i Dunava. O samim alkoholima i ph vrijednostima pisali su i pisat će moji kolege koje se time više bave; mi smo više okrenuti vinskom turizmu i doživljaju... A doživljaj posjete vinogradu Mladena Sibera je nešto posebno; prvenstveno zbog njega samog, ali i zbog položaja i mira koji tu vlada. Još ako ga nagovorite da vam otvori pjenušac; naravno, rose i to onaj koji je stajao pet godina na kvascima, tada se opasno približavate stanju nirvane.
Poželite li kupiti njegova vina, morat ćete uložiti malo truda; ima ga u Dubrovniku, ima ga i u Zagrebu i na još nekim mjestima, ali vrlo malo, jer njega prodaja ne zabrinjava. S njim ili radite po njegovim uvjetima ili ne radite - kupaca ima dovoljno i ne mora ništa raditi na silu. Pravi znalci odavno su prepoznali njegov rad i znaju kako doći do njegovog vina.
Kad bi me, na kraju, pitali za moje mišljenje o Mladenu Siberu, odgovor bi bio ovakav: Mladen Siber, prvi plemićki craft vinar Hrvatske. On ne proizvodi vina, on živi hedonizam.