"Čovjek snuje, a Bog određuje" - stara je narodna izreka, a ako tražite primjer za nju, tada je to definitivno Pero Kusić. No da bi shvatili o čemu pričam, moramo ići redom.
Njegovi su preci porijeklom iz Hercegovine, otkuda je jedan od njih krenuo u potragu za boljim životom. Tko zna kamo je naumio i dokle, ali ga je, kako kaže Pero, snijeg zaustavio u Kupresu pa tako tu i ostali. Ako pitate Peru odakle je; naravno - s Kupresa.
Kada je završio srednju školu, krenuo je u Zagreb na fakultet, ali je, eto, sjeo u krivi autobus i završio u Osijeku. Kad ga pitate "Kako to?", kaže "A što sam ja znao? Najdalje što sam putovao, bilo je do Bugojna.", ali i to će se kasnije pokazati važnim, jer tamo je upoznao svoju suprugu.
No vratimo se mi Osijeku. Tu Pero upisuje agronomiju, ubrzo odlazi u vojsku pa se opet vraća u Osijek, a po završetku studija dobiva radno mjesto kao nakupac stoke u jednoj tadašnjoj tvrtki, ali ni to ne ide glatko... Njegov protukandidat se žali pa Peru stavljaju na led dok ne riješe taj problem.
Tako on, umjesto da radi u Hrvatskoj, vraća se u Kupres. Kad su mu javili da je radno mjesto spremno njemu se nije išlo, jer se u međuvremenu oženio, zasnovao obitelj i počeo raditi na farmi u Kupresu. Kasnije je pokušao nešto raditi u Švicarskoj, ali od toga je brzo odustao. Tako dolazimo i do početka rata na ovim prostorima; ljudi odlaze s Kupresa pa tako i obitelj Kusić, koja seli u Split.
Tu kreće njegova impresivna, mada opet, nekim slučajnostima pokrenuta, karijera građevinskog poduzetnika. Stvara Pero zaista impresivnu tvrtku koja, na žalost, doživljava svoje loše dane, kao i većina građevinaca u kaosu hrvatskog biznisa. Obitelj potom dolazi u Osijek, koji je Peri, izgled,a suđen i nastavlja s radom, ali u bitno smanjenom obliku. Sada već dolazimo do nama bitnog dijela.
Kako je agronom po struci i u duši, a bavi se graditeljstvom, tada ne čudi da se Pero zainteresirao za ruševne podrume u Zmajevcu, točnije u ulici Katolički surduk. U to doba je tamo bila šikara i jedva se moglo probiti do podruma. Perina ideja je bila stvoriti mirnu oazu za kartanje sa društvom i bijeg iz grada. No kao i uvijek do sada, Pero je mislio jedno, a dogodilo se drugo. Društvo je bilo oduševljeno obnovljenim kušaonicama, ali sve češće se čulo "Još da imate svoje vino..." i tako je krenulo. Počelo je s jednim hektarom, onako, za sebe i malo pomalo ubrzo je to postalo 5 – 6 hektara vinograda i jednostavno nije bilo druge, već krenuti u izgradnju podruma.
Danas je to količina od nešto preko 100 000 litara, jer... "Čovjek snuje, a Bog određuje."
Društvo je sve više dolazilo na vinske degustacije i odličnu hranu, a sve manje na kartanje i shvatio je Pero - turizam je ono za što je njega netko gore predodredio.
Vina su dobra, tehnički odlično odrađena, sortna i vrlo užitna, ali ne bih ja puno o vinima; to morate doći i probati. Mene je oduševio turistički segment. Kuće za smještaj su uređene na vrlo visokoj razini; to se vidi na svakom dijelu. Kao prvo, nisu prenatrpane; imate prostora. Vidi se da su u obnovi korišteni odlični materijali. Izuzetno je dobro odrađena simbioza tradicije i modernih tehnologija. Tradicije taman toliko da vas podsjeti gdje ste, a opet imate sve blagodati modernog stanovanja. Čistoća i održavanje su na visokoj razini, tako da: boravak kod obitelji Kusić - za svaku preporuku.
Danas obitelj Kusić ima cca 35 mjesta za spavanje i dvoranu koja prima 70-ak ljudi. Onako, za neki, kaže Pero, kongresić.
Naravno, doručak je nešto što svakako trebate doživjeti - barem jednom u životu. Domaći naresci, voće i povrće i naravno domaća jaja i... Kada vam to spreme ne svježem Baranjskom zraku, na terasi, to je posebno iskustvo.
Naravno, degustaciju Perinih vina morate proći, a vjerujte, degustacija s Perom... E, to je doživljaj za sebe! Kad ga slušate, sve to izgleda tako jednostavno i lagano pa malo, pomalo uđete u neki njegov svijet; to su iskustva koja ostaju zauvijek. Pero je stvarno za broj veći od svih koje poznajem; baš velik čovjek, ali ista takva mu je i duša - velika i meka. Nevjerojatna je ta njegova srdačnost i radost života s kojom prima goste i da, tu ste kralj - tako ćete se osjećati dokle god ste njegov gost.
Turizam u Baranji je još donekle u početku; ima tu još puno posla, ali trude se. Turistička zajednica još mora puno toga uraditi; pritom mislimo na razne programe koji će dovoditi ljude u ovaj raj na zemlji. Naravno, treba puno više marketinga i reklame i to ciljanog marketinga; nije dosta dati reklamu u dnevne novine i to je to. Današnji turisti iznimno cijene personalizaciju turizma; to više nije moda, to je standard, a to turizam kakav gaje Kusići itekako može pružiti.
I eto, htio je Pero svašta u životu, ali on i još neki... Oni su budućnost turizma u Baranji.