Da, završio je 11. po redu Zagreb VINOcom i sada nama, vinskim novinarima, slijedi jedna od najtežih zadaća. Opet je bio velik i grandiozan, opet je bio odlično organiziran. Radionice su bile bolje nego ikad i tu treba svakako izdvojiti Romanée-Conti i Château Margaux, ali isto tako i vertikalno kušanje Enjingijevih Venja koje je pokazalo svijetlu budućnost ovog Enjingijevog brenda (kušalo se, među ostalim, mnogima omiljeno, Venje 2006., ali i Venje 2010. koje još nije na tržištu no vrlo je slično šampionu iz 1998.).
Vinske zvijezde su podijelile ocjene i diplome za najbolja vina, a Bijeli grozd, nagrada za najbolju vinariju s turističkog aspekta, koju dodjeljuje udruga G.E.T., bila je posjećenija nego ikad.
Svakako treba i ove godine istaknuti hvalevrijedan humanitarni cooking show s poznatim kuharima, koji organizira udruga Renato, za prikupljanje sredstava sa ciljem da se svoj djeci omogući ultrazvuk srca, pregled za koji se u bolnici čeka i po nekoliko mjeseci, a neophodan je kod pravovremenog utvrđivanja urođene srčane mane.
Što sad suvislo i pametno napisati, a da ne ponavljam sve ono što pišem proteklih godina? Bilo bi lako da je festival podbacio, da su zeznuli u organizaciji... Ma, da su napravili bilo što loše, svi bi se mi uhvatili tog nečeg i pisali o tome, ali tu nam profesor Dropuljić i njegov tim nisu nimalo pomogli. VINOcom je opet dokazao zašto je najbolji i to ne samo u Hrvatskoj. Neću vas zamarati brojkama, koliko izlagača, koliko gostiju, kao ni sličnim tehničkim podacima; treba samo reći da su i jedna i druga brojka impozantne. Međutim, ima jedna stvar koja me se posebno dojmila na ovogodišnjem VINOcomu. Čini mi se da je porastao broj izlagača koji nisu iz Hrvatske. Bilo je tu Talijana, Austrijanaca, nešto Mađara, raduje i velik broj Slovenaca, bilo je ekipe iz BiH, gdje se vinska scena uvelike budi. Bilo je i izlagača iz Srbije, mada sam njih očekivao i više. Naravno, mogli ste kušati i neka Francuska vina... Da ne nabrajam dalje - prava međunarodna manifestacija.
No meni možda najbitnija činjenica je sljedeća: publike je također bilo iz svih zemalja u okruženju, ali i šire; pričalo se tu i slovenski i engleski, čuo sam i pokoju njemačku riječ; za razliku od izlagača, gostiju iz Srbije popriličan broj. Dakle, VINOcom postaje prava kozmopolitska manifestacija. Imam osjećaj da VINOcom postaje most spajanja. Ova vinska manifestacija je iznad svake podijeljenosti i svake prepreke. To je činjenica koju svakako treba još više iskoristiti - da li Gospodarska komora ili netko drugi, ali netko se mora nasloniti na ovaj događaj i omogućiti da on i poslovno postane najveći događaj kada je vino u pitanju, jer festival to već jest. Da, VINOcom postaje sve veći i značajniji i po međunarodnim mjerilima; smatram da je to ono na što se treba fokusirati u idućih deset godina - da ga pozicioniramo što više na karti europskih vinskih festivala.
Zašto je VINOcom tako uspješan? Zašto se uvijek traži izlagačko mjesto više? Zašto se dva sata prije kraja festivala mora obustaviti ulaz zbog prevelike gužve? Na ta pitanja nema jednostavnog odgovora. Puno je tu detalja. Ima naravno i malo sreće, ali sreća prati hrabre. Možda će vam zvučati čudno, ali profesor Dropuljić na VINOcomu radi cijelu godinu - obilazi vinare, obilazi druge festivale, uči, gleda oko sebe, prvenstveno gleda tuđe greške pa ih pokušava ne ponoviti na svom festivalu. To je iznimno stresan posao, jer cijelu godinu rada svedeš u dva dana i ako se potkrade neka velika greška ode sve niz vjetar. Imam tu čast i privilegiju da sam često u društvu profesora Dropuljića i mogu reći da smo prijatelji, tako da ću vam citirati njegove dvije rečenice, a mislim da je upravo zbog tog stava njegov festival to što jest. Pa kaže on ovako: "Tomo, bitno je, kad razgovaraš s ljudima, da nemaš neku skrivenu, pozadinsku misao." i ono ključno: "Ili si vinski čovjek ili nisi." U te dvije rečenice je sadržana velika filozofija.
Ako netko nije bio na ovogodišnjem VINOcomu, ima priliku doći sljedeće godine... Planirajte to već sada, jer VINOcom je samo jednom u godini.
