Svoju zagrebačku adresu zamijenio je Londonskom vjerojatno najpoznatiji vinski amater u Hrvata, gospodin Mario Tomeković. Mario je čovjek koji neizmjerno voli vino i ljude te je okupio oko sebe cijelu jednu vinsku scenu, poveliki krug ljudi koji su se kretali oko njega, kao oko centra. Kako smo se često sretali na vinskim događanjima, tako smo često i pričali - ja kao vinski novinar i on kao vinski akademik, a teme - uvijek zanimljive.
Neću sad pisati o nekim velikim emocijama, jer nismo baš isto društvo, više poznanici, ali se poštujemo. Iznimno mi je drago da sam mu mogao priuštiti neke lijepe trenutke za njegovog boravka u Zagrebu; recimo, druženje s Jacqueline i Olivierom iz vinarije Domaine Koquelicot, koju smo prvi predstavljali u Zagrebu, a Mario je postao njihov veliki fan.
Završio je dobar dio edukacije na WSET-u, ima strašnu ljubav spram vina, veliku emociju i dušu i veliko znanje. Naravno, sve to nije bilo dovoljno da dobije pravu priliku za profesionalni vinski rad u Hrvatskoj. Zašto? To je već teže pitanje, ali tako to kod nas uvijek, nekako, i biva; nije dovoljno znanje i ljubav, uvijek treba još nešto.
Tako je Mario spakirao kofere i krenuo za London; počet će od nule, radeći u vinskom baru i razvijajući svoje, ionako veliko znanje.
Pišući tekst o jednom Pink Dayu nazvao sam ga kraljem festivala i on je to svakako bio, tako da festivali u Lijepoj našoj bez njega neće biti isti.
Hoće li uspjeti u Londonu, to nije upitno; pitanje je samo - kada će. Zagreb je na velikom gubitku, a London na dobitku. Ne, nismo mi Balkan, mi samo ne damo šansu svojim ljudima. Mario, G.E.T.-ovci ti žele svu sreću u Londonu i da se jednom vratiš kao velika faca.
Ćao vinski akademiče; vidimo se u Londonu!
