Što povezuje jednu banku, jednog poznatog bivšeg nogometaša i jednog manje poznatog vlasnika jednog poznatog cateringa?
Ako ste pomislili da je to novac, niste u pravu - barem ne u ovoj priči.
Da vas ne držim u velikoj neizvjesnosti - povezuje ih Krešimir Kapetanović. Tko je sad Krešimir? - pitate se. Eto, ja ću vam to otkriti. Krešimir Kapetanović je umjetnik, slikar i, prije svega, pristojan i drag mlad čovjek. Rođen je u Bugojnu; neću vam sada pisati koje godine je rođen, ni u koju školu je išao, ni koje je nacionalnosti, mislim da je sve to nebitno, jer umjetnost je bezvremenska i bezgranična. Umjetnost ili voliš ili ne, a ako ne volite umjetnost, tada vam ne mogu pomoći.
Dakle, Krešimir od malih nogu crta po svojim bilježnicama, salvetama, mapama... U stvari, crta gdje god stigne. Naravno, uz takav, konstantan rad, on pomalo brusi svoj stil.
Kako je umjetnost koju stvaraš - je li to crtanje ili ples ili kiparstvo - dar, koji si dobio, tako ja to povezujem s duhovnošću, jer umjetnik mora drugačije razmišljati i najlakše se izražava kroz svoju umjetnost, mada ju mi, ostali, često i ne razumijemo do kraja. Ne čudi stoga što je Krešimir, kada je trebalo krenuti na fakultet, odabrao crkvenu školu i to unutar Dominikanskog reda. Godine koje je proveo tamo, u mnogome su ga odredile kao čovjeka. Njegova su razmišljanja drugačija, ljudskija, on ima potrebu za pomaganjem ljudima ili, ono što volimo reći, ono nešto.
Negdje pri kraju te svoje životne faze, igrom slučaja, u Vivas baru na Ravnicama, sreće i upoznaje Josipa Šimića... Riječ po riječ, dobiva ponudu da oslika zid u Vivas baru. Tema? Ima slobodu, kaže mu Josip.U tom projektu najduže je trajalo razmišljanje - što nacrtati da paše u ambijent, a kad je to riješio, dalje je bilo lako. Bio mu je to prvi slikarski izlaz u javnost. Tada je shvatio da to više nije hobi, već životna ljubav.
Na drugu stepenicu na putu prema uspjehu zakoračio je na malo drugačiji način. Kako još ne može živjeti samo od slikanja, Krešimir radi u cateringu Zvona, koji imaju svoj restoran u poslovnoj zgradi Erste banke; to svi znamo, tu nema ništa čudno, ali zašto je to bitno? Tako je saznao za natječaj pod nazivom Erste fragmenti, koji pruža potporu mladim i neafirmiranim likovnim umjetnicima. Krešimir, doduše, ne pobjeđuje na tom natječaju, ali njegove radove primjećuju ljudi iz banke i njegov direktor Jurica Protić. I tu kreće njegova slikarska karijera. Ljudi iz banke naručuju sve više njegovih radova pa su to vidjeli i klijenti i, uz malu pomoć njegovog direktora, priča postaje sve ozbiljnija.
U međuvremenu, Krešo oslikava još nekoliko zidova, što za nečije privatne prostore, što za uredske; u svakom slučaju, krug štovatelja njegovih radova se širi pa sam, eto, među njima i ja. Nešto si mislim, trebalo bi sad kupiti par slika, jer bojim se da će mi uskoro postati cjenovno nedostupne.
Razgovarajući s Krešimirom, učinilo mi se, a možda i griješim, da ga posebno raduje oslikavanje zidova, što opet, rekao bih, pokazuje njegovu snagu i postojanost, jer sliku možeš odnijeti, maknuti, a zid... Zid je nešto čvrsto i postojano i možda o tome ne razmišljamo, ali neki zidovi su naš dom, neki naš posao, neki su zidovi neraskidivo vezani s našim životima; zidovi nas ne razdvajaju uvijek - neki nas čuvaju, daju nam sigurnost, neke posebno volimo i takve Krešimir oslikava, da nam budu još ljepši.
Zahvalan je Krešimir Bogu na talentu, obitelji i prijateljima na podršci i neizmjerno je sretan što može svoj, a pomalo i naš svijet, obojiti nekim svojim bojama.
Kad ga upoznate, a ne sumnjam da hoćete, ono na njegovom desnom ramenu, to je njegov anđeo; on je stalno s njim i zato su njegove boje drugačije.
Dok smo pripremali ovaj tekst za objavu, zamolili smo Krešimira da nam pošalje nekoliko fotografija svojih slika i crteža. Poslao ih je više nego dovoljno, nije bilo lako odlučiti koje ćemo upotrijebiti. Ipak, izdvojili smo nekoliko, a on nam je dopustio da objavimo njegovu mail adresu - ako želite vidjeti više i možda kupiti neki njegov rad...
Dakle: kresofigo
