Baranja je uspjela u onome u čemu mnogi nisu, bar kada je turizam u pitanju. Ona je pokazatelj da ne morate nužno biti na moru ili nekom predivnom jezeru, a o skijalištu u Baranji nećemo niti pričati. Doduše, ima Baranja Kopački rit, ima ptice, ima tu još nekih znamenitosti, ima i Dunav, ali ono što Baranju izdiže iz prosjeka, to su razvoj i pristup enogastro turizmu te, naravno, neviđena gostoljubivost i srdačnost ljudi.
Baranjski kulen je delicija koja ima zaštitu izvornosti geografskog podrijetla. Je li to bitno? Pa naravno da jest! Upravo ta zaštita omogućuje da se kulen koristi kao turistički brend. Kakav je kulen kao delicija, to je stvar ukusa, ali kad kažete "kulen" ili "kulin", na pamet vam pada Baranja i to je suština prezentacije. Kulen je priča koja se širi i van granica Lijepe naše i otvara vam mnoge mogućnosti u turističkoj prezentaciji... Od načina rezanja i serviranja do prezentacije proizvodnje kulena. Sve se to može turistički iskoristiti.
Kulinijada u Jagodnjaku tek je mali segment u toj ponudi. Na ovogodišnjoj Kulinijadi bilo je 124 uzorka za ocjenjivanje, što nije nimalo lak zadatak. Osobno smatram da se premalo zna o samoj proizvodnji kulena. Tu bi trebalo malo više raditi i naravno, inzistirati na sljedivosti sirovine - to je iznimno važno. A eto, u Jagodnjaku, na 15. Kulinijadi, najvećoj manifestaciji ove vrste u Hrvatskoj, pokazalo se da je kvaliteta natjecateljskih kulina (kulena) vrlo je dobra - dodijeljeno je 18 zlatnih, 83 srebrenih, 19 brončanih medalja te četiri zahvalnice.
Gator fest je nova priča, a tiče se baranjskih vinara; trebao bi biti smotra baranjskih vinara i na jednom mjestu okupiti sve baranjske vinare, ali i postati razlog dolaska u Baranju. Kao što rekoh, to je nova priča i treba joj dati veliku podršku te ne treba gledati na svaku greškicu u organizaciji. Ono što svakako treba pojačati - i to jako - za iduću godinu, jest promocija i uz to, krenuti s njom na vrijeme. Ove godine taj segment skoro da ni nije bio odrađen. Treba više kontakata s vinskim novinarima, više reklame među ljudima koje to zanima. Zašto to govorim? Gator fest je krenuo dobrim putem; nije upao u zamku, kao mnoge vinske manifestacije kod nas, da postane "seoski vašar". Baranjci su postavili dobre temelje i standarde.
Izbor lokacije... Možda ima i bolje, ali to nije presudno; i ova lokacija, na bazenima, sasvim je u redu.
Ono što svakako treba mijenjati, jest početak. Naime, trebalo bi početi kasnije; oko 16 sati bi bilo sasvim dovoljno. Ove je godine bilo tu 10-ak izlagača; sasvim dovoljno za početak.
Ono što me iznimno raduje jest činjenica da su većinu vinarija predstavljali mladi ljudi. Znači da Baranja živi lijepu vinsku priču. Dolaze mladi ljudi, u tradiciju donose nove ideje, a to potiče kvalitetu. Kako je Gator fest, osim same izložbe, i ocjenjivanje vina, a ove je bilo prijavljeno oko 80 uzoraka, tako je podijeljeno pregršt medalja i priznanja. Neću sada nabrajati tko je što dobio. Zadržat ću se više na vinima koje sam osobno probao. Možda mala sugestija organizatorima: dovedite u ocjenjivačku komisiju nekog medijski poznatijeg ocjenjivača, to daje dodatnu težinu prezentaciji cijelog događaja.
Kako je izlagača bilo 10-ak, uspio sam probati većinu vina i ostao sam nemalo iznenađen. Prvo sam probao već mi poznata vina obitelji Kolar i da, to sve znam, lijepa, lagana vina, lepršava, fino izbalansirana i pitka. Imaju oni naravno i nešto odležanih vina... Sve u svemu, mlada vinarija koja nesumnjivo ima kvalitetu, ali od njih tek očekujem najbolja vina.
Stao sam, naravno, i kod Belja ali tu se stvarno nema što pričati; mislim da svi znamo što i kako Belje radi. Mislim da Suzana Zovko radi izvanredan posao. Dovoljno je spomenuti da su Vina Belje apsolutni pobjednik ocjenjivanja u sklopu Gator festa - sa čak 11 zlatnih medalja, dok je Goldberg frankovka 2012. izborna berba proglašena šampionom ocjenjivanja.
Najveće ugodno iznenađenje bila mi je vinarija Szabó. Iznimno mladi ljudi koji vrlo ozbiljno shvaćaju svoj posao. Njihov Pinot bijeli je, po meni, jedno od najboljih vina ove manifestacije.
Još svakako moram izdvojiti vinariju Pinkert; njihov rose je odlično vino, ali i graševina, koja spada među bolje koje sam pio.
Vinarija Kalazić, koja nikako da daju svoj puni potencijal; kad god sam ih kušao, kao je nešto nedostajalo, ali su mi na Gator Festu pokazali da imaju itekako zanimljivih vina... Možda su ranije samo bili u lošoj fazi; treba ih možda još čekati... Pa eto, strpljenja imamo.
Naravno da Gator fest nije mogao proći bez standardno dobre vinarije Josić.
Ovo su bila vina i vinarije koje sam htio nekako istaknuti. Međutim, sva vina, onako, ukupno rečeno, na odličnoj su razini kvalitete. Baranja ima veliki potencijal za crna vina i u tom pravcu bi trebali svakako napraviti još veći iskorak. Kako se moje kušanje primicalo kraju tako se dvorana sasvim solidno popunila i ljudi su krenuli od stola do stola... Dakle, interes postoji; treba još samo malo podići kvalitetu organizacije i, naravno, promocije i Baranja će imati lijepu vinsku priču, a to svakako i zaslužuje.
Zadnji dan našeg boravka u Baranji bio je predviđen za Wine & walk. To je relativno novi trend u svijetu, a kod nas su ga prvi počeli raditi Istrijani. Baranjcima nije dugo trebalo da shvate potencijal takve priče i krenuli su, naravno u to i... Napravili pun pogodak. Baranja je idealna za takve akcije. Lijepa je, ima odličnih pejsaža, a opet pitoma; nema prezahtjevnih dionica - brdskih, naravno (najviši vrh = 259 m). Ovo je bio prvi baranjski Wine & walk, a okupio je nešto više od 70 sudionika, što je sasvim lijepa brojka.
Okupljanje je bilo kod nove vinarije Belje, a sam pogled na njenu impozantnost oduzima vam dah. Od nje je minibus vozio hodače do startne točke, to jest do vidikovca u beljskim vinogradima. Pogled na te vinograde nešto je što se pamti... Stvarno fascinantno; to treba svakako doživjeti! Baranjski Wine & walk je sasvim sigurno priča pred kojom stoji iznimno lijepa budućnost. Vjerujem da će u skoroj budućnosti imati samo jedan problem - preveliki broj prijavljenih.
Na kraju, želim samo dodati da su nam za boravka u Baranji domaći bili obitelj Kolar. O njima ionako slijedi reportaža pa o tome više tamo, ali smo igrom slučaja bili gosti i objekta (restorana i pansiona) Piroš Čizma. Dakle, to je jedna fantastična priča... Sam objekt je odličan, ali osoblje i posebice vlasnica... Tu količinu ljubaznosti i pozitivne energije nisam već dugo vidio. Kod njih se svakako želim vratiti.
Zato, Baranjo: Do viđenja, vidimo se uskoro!
