Za vrijeme nedavnog održavanja Ciklo G.E.T. Toura proveli smo na Korčuli nekoliko hedonističko - edukativnih dana. Naravno, kada pričamo o Korčuli, ne možemo nikako izbjeći Pelješac. Nije da nam je to teško palo, ali eto; samo kažem.Obišli smo nekoliko predivnih ljudi i vinarija (Gdje bi mi drugdje nego u podrume?). Naravno obišli smo neke; nismo stigli sve, ali ima dana. Treba priznati kako su ove posjete bile prepune iznenađenja i to vrlo ugodnih, ali hajmo redom pa da vidite čime su nas iznenadili naši domaćini.
Vinarija Vukas
Već pri samom dolasku na Pelješac uslijedila je prva pauza. Ne možeš proći kraj braće Vukas, a da ne staneš. Predivna mala vinarija, prava obiteljska. Kod njih svakako treba izdvojiti plavac Plerej. To je jedan od najboljih plavaca koje sam probao. Imaju oni i odličnih likera, a i svoje malo uzgajalište kamenica, tako da ne čudi što su grupe gostiju kod njih stalna pojava. No mi smo stali zbog pjenušca od Rukatca - nešto novo. Kako sam ga već kušao, znam kvalitetu, ali eto, da vidim razvoj. Kad tamo, iznenađenje! Kažu mi braća Vukas: “Moraš probati pjenušac od plavca!” Pa otkuda sad to?! 100% plavac! No, moram priznati, oduševio me. Sasvim dobar pjenušac. Naravno, ne možete ga uspoređivati s pjenušcima s Plešivice, ali za plavac - odličan. Tako je obitelj Vukas još malo upotpunila ponudu svoje vinarije i to s odličnim, autohtonim proizvodom.
Grad Korčula & Palača Lešić Dimitri
Otok Korčula, kao i grad Korčula, moje su neskrivene ljubavi. To da ću, kad odem u mirovinu, tražiti kuću na Korčuli pa da tamo provedem najbolji dio života i nije neka tajna. Puna povijesti i kulturne baštine, a opet moderna i fensi, tako da i ne čudi da ju zovu malim Dubrovnikom; mada je meni čak i ljepša, ali to je vrlo osobno. Moje prvo novinarsko iskustvo na Korčuli vezano je prvenstveno uz Bireta i Palaču Lešić-Dimitri. Bila je to nezaboravna priča i iskustvo; tada su se rodila neka nova prijateljstva, koja i danas traju. Kad već pišem o tome, moram se iznimno puno, do neba zahvaliti, sada mom velikom prijatelju, a tada tek znancu, Draženu Matkoviću. Kao i danas, i tada je bio F&B manager Palače Lešić-Dimitri, koja je definitivno najljepši hotel na otoku - ako ju možemo nazvati hotelom; to je više zen-oaza. Dražen je taj koji me uveo u tajne otočkih vina. Da nije bilo njega i njegovih nesebičnih savjeta, možda ne bih na takav način shvatio Korčulu i njene ljude. Ok, pitate se gdje je tu iznenađenje. Ima ga, ima... Na šetnici, u gradu Korčuli, otvara se novi wine bar BAR-ić. Bit će to mjesto na kojem ćete moći kušati ono najbolje što otok nudi, a bit će nešto porijeklom van otoka... Kako mogu biti tako siguran u njihovu kvalitetu? Pa znam vlasnika! Otto Barić je sinonim za hedonizam. Dakle od 15.06 pa nadalje, to je jedna od obaveznih stanica.
Cukarin
Ah, teta Smilja ili, da budemo točniji, Smiljana Matijaca - vlasnica Cukarina. Moram reći da sam iznimno ponosan što se mogu nazvati njenim prijateljem, jer njena energija i entuzijazam veći su i od same Korčule. Cukarin, njen mali dućan (ali i proizvodni pogon), gdje prodaje svoje kolače proizvedene isključivo po staroj Korčulanskoj recepturi (uz nekoliko svojih, autorskih), poznat je diljem svijeta. Nema relevantnog turističkog vodiča u svijetu u kojem nije predstavljena. Naravno da je teta Smilja pripremila malu degustaciju… Bilo je tu Harubica pa čokoladnih Marko Polo bombica, Cukarina, ali Klašuni… To je savršenstvo! Ako postoji netko tko to nije probao, mora znati da je ozbiljno uskraćen u životu. Sa Klašunima i bez njih, život nije isti. Kad pričate s tetom Smiljom, upoznajete Korčulu na jedan drugi način; imate osjećaj da ste u nekoj gastro bajci. Da pokušam parafrazirati Davorina Bogovića - ”Ja sam Smilja Matijaca, a ovo sve oko mene, to su korčulanski Bonkulovići.” Na kraju, naravno, iznenađenje: novi proizvod - medenjaci čiji kalup za pečenje ima ugraviran znak korčulanske Moreške, a jedan od sastojaka tih medenjaka je i već čuveno maslinovo ulje Torkul, tako da kad to sve spojite, mora biti dobro… Ali Klašun, bože moj!
Maja i Branko Cebalo
Maja i Branko Cebalo - ona otočanka koja to nije, a on jedan od pionira Grka. Pitate se što bi to trebalo značiti... pa objasnit ću vam. Maja je na otok došla iz Zagreba, zaljubila se, eto, i u otok i u otočanina i nije pogriješila. Završila je arhitekturu, ali je sklona fotografiji i slikarstvu, ustvari umjetnosti uopće. Nemjerljiv je njezin doprinos u brendiranju vinske ceste Lumbarde, ali i vinara kompletnog otoka. Kruna cijele te priče možda je monografija o Grku. Maja je iznimno puno doprinijela izdavanju te fenomenalne knjige. Branko je čovjek koji je prvi počeo buteljirati Grk. Prvi je uvidio njegov značaj i počeo ga prodavati van otoka. Na neki način, on je stvarno pionir modernog Grka. Vino proizvode i sada, ali manje količine, sve se to proda uhodanim kanalima i ne bave se više toliko promocijom svog vina. Jednostavno nema potrebe. Rade više na promociji vina otoka općenito. Maja je aktivna u organizaciji festivala “Crni otok, bijela vina”. A da, ima i iznenađenje... Doduše, vidjet ćemo ga tek kroz neko vrijeme, ali eto... Maja aktivno sudjeluje u izdavanju novog kataloga otočkih vinara. Jedva čekamo!
Marija i Jozo Pecotić
Oni su najbolji bračni par enologa koje poznajem. Predivni ljudi, dobri i društveni. Kada uđete kod njih u kuću, prvo stanete i gledate... Da niste možda ušli u botanički vrt? Toliko zelenila, toliko cvijeća; čudo jedno! A zna se da cvijeće ne uspijeva lošim ljudima. Njihovo znanje o vinu je ogromno, ali ne rade od toga nauku; sve je tu, jednostavno samo treba slušati prirodu. Kad god sam na otoku, kod njih uvijek svratim. To je onaj osjećaj, kao da ljude znaš cijeli život, kao da su dio tebe. Kao što vjerojatno i znate, oni su tvorci, sada već ipak poznatog, vina Marča vrh. Lagao bih kada bi rekao kako nisam ponosan na doprinos Silvije Munde i mene u promociji tog vina i uopće u njegovom kretanju na tržište. Marija, Jozo, hvala što ste nam dopustili da budemo dio tog odličnog projekta. Samo da podsjetim: Marča vrh se proizvodi u količini od cca 600 butelja godišnje. I eto ga, opet iznenađenje! Marča vrh priča priču, a često je nema tko prepričati pa su Marija i Jozo mislili u opremu boce dodati i privjesnicu na kojoj bi ta priča ukratko bila zapisana. I, znate li tko je dobio zadatak osmisliti tu privjesnicu? Pa naravno, G.E.T. Report!
Luka Krajančić
U stalnom nadmetanju između Smokvice i Čare, tko ima bolji Pošip, često zaboravimo na malo mjesto koje se zove Zavalatica, a možda su tamo najbolji Pošipi, jer tamo živi Luka Krajančić. Luka je jedan osebujan lik. Možda će vam čudno zvučati, ali on je jedan vrlo društveni samotnjak. On je čovjek od otoka i mora, čovjek vina, ali i velika pjesnička duša. Baš na ovom putovanju vodila se za našim stolom rasprava oko načina pisanja ruskih klasičara; bilo je tu i povišenih tonova, tko voli, tko ne voli... Ma kakvi ruski klasici! Kada je poezija u pitanju, čitam Luku Krajančića. Njegovi stihovi mame suzu na oko, a njegova vina… To je poezija za sebe. Dakle, pet Pošipa, pet različitih stilova, pet različitih vina; u svakom osjetite sortnost Pošipa, ali nisu uopće slična... Pet totalno različitih stilova. To što Luka radi, to graniči sa čudom, ali to je on. Mislim da to nitko drugi niti ne može, jer nema “to nešto” njegovo. Osobno, smatram da je Pošip doveo do savršenstva. Vino Statut - to je savršenstvo u boci, najbolje što Pošip može dati; savršeno grožđe, izniman rad i četiri godine školovanja tog vina u bačvama od američkog hrasta - spektakl od vina. Za Intradu su već svi čuli i svi ju znaju. Ima i varijanta Pošipa Sur-lie - i on je odličan. Opera - e, to je prava simfonija u varijanti poluslatkog pošipa. Mene je, ipak, Ježina ostavila bez teksta. To je ustvari bazni Pošip, to jest, njegovo najjeftinije vino i tu je kvaka - jer smatram da je najteže napraviti vino prihvatljivo cijenom, a opet kompleksno i veliko kao što je Ježina. Iznenađenje? E, tu se vraćamo na početak teksta. Luka je jedan izniman lik, jer... Pazi sad! Kad smo došli do kraja degustacije, htjeli smo kupiti nešto vina, ali kaže Luka da smo ga usrećili svojom posjetom, da mu je s nama bilo fantastično i donese nešto vina, onako, za poklon... Kažemo mi: “OK, mi još nešto kupili.” - “Ne može!”, kaže, “Danas je dan za uživanje i nećemo ga kvariti trgovinom. Kupovat ćete drugi put i hvala vam što ste došli.” Pa ljudi moji, di to još ima? Luka majstore, kapa do poda! E da, kušaona i pogled iz iste... To je nešto posebno, ali o tome drugi put, jer ću pokušati napraviti veliku reportažu o Luki Krajančiću. Kažem, pokušat ću, vidjet ćemo hoću ću znati.
Korta Katarina
Definitivno jedna od najljepših Hrvatskih vinarija. O kvaliteti vina, mislim da ne moramo trošiti riječi. U svakom slučaju, kad smo u prolazu Pelješcem, ne može se dogoditi da ne stanemo, barem na kratko, u Korta Katarini. Sama vinarija je predivna građevina i još kada butik-hotel pored nje bude aktivan, to će sigurno biti jedna od top tri destinacije vinskog turizma Hrvatske. Ali sve to ne bi bilo isto bez dobrog duha Korta Katarine - Nike Silić Maroević. Nika je, po mojem mišljenju, jedan od najboljih enologa koje lijepa naša ima. Kako se s njom družim već godinama, tako i pratim njen rad; vidim kako napreduje iz berbe u berbu i kreira odlična vina. Uvijek nasmijana i lepršava, ostavlja dojam da nema nikakvog problema, da joj je sve idealno, a često nije, dobro to znam, ali ona je takva - vedra i nasmijana. Dobri duh Korta Katarine. Nika spada u skupinu enologa koji se doslovno igraju u podrumu. Eksperimentira, proba sve i svašta, ali zato su rezultati fantastični. Od nje očekujem još jako puno kada je vinarstvo u pitanju. S godinama iskustva koje dolaze, mogla bi biti među 2 - 3 ponajbolja enologa u Hrvata. Ali, da ne zaboravim iznenađenje... Pa naravno, pretpremijerno kušanje njihovog pjenušca od pošipa! Kušali smo ga dan-dva prije službene premijere i mogu reći kako je Nika uspjela još jednom, ali mene osobno to ne čudi. Pjenušac odličnih kiselina, skladan, lepršav, a opet, ima i tijela. Ma, svaka čast! Naravno da godi saznanje da takav znalac, kao što je Nika, cijeni tvoje mišljenje, a sve pozitivno što sam joj rekao o pjenušcu potvrdili su i znalci koji su bili na predstavljanju u Dubrovniku. Pjenušac Sabion iz Korta Katarine - za svaku preporuku!
Vedran Kiridžija
Ako je netko ultimativni ljubimac kompletne vinske scene, onda je to Vedran Kiridžija. Mala, obiteljska vinarija iz Potomja, ali iz nje izlaze samo vinski biseri. Vedran, koji je imao toliko problema i nesreća, da bi ih mogao staviti komotno u tri života, ipak je ostao vedra duha. Još uvijek se, pomalo, igra u podrumu, još ga drži vinska strast. Njegovi plavci, a posebice s Dingača, mogli bi služiti kao školski primjerci - tako to treba izgledati i takvo mora biti. Sve što proizvede to se i proda, što u Zagreb, što u Dubrovnik, tako da neka priča o vinskom turizmu Vedranu ne igra neku ulogu. Godine, isto, čine svoje pa sve više gušta samo u društvu prijatelja, a tu, srećom, i mi spadamo. Poznavati Vedrana Kiridžiju i družiti se s njim, spada u privilegij. Trenutno se ne zna hoće li tko nastaviti Vedranovo djelo. Možda sin ili kćer i zet, ali sve je to vrlo neizvjesno, a to je velika šteta. Suze mi dođu od same pomisli da jedna takva vinarija može doći svome kraju. No kako kaže nasmijani Vedran, došlo je kraju i Rimsko carstvo, a da neće i jednoj maloj vinariji. Ipak, bila bi šteta; dali su neke od ponajboljih plavaca ikad napravljenih. A na kraju, naravno, iznenađenje - otvorio je Vedran svoj Dingač iz 1995. Jednostavno ne vjeruješ koliko je dobar - tako dobro vino, a znaš da naši manji vinari u to doba nisu posebno pripremali vina za arhivu; ostaviš 100 boca pa “kako bude”. Ali ovo vino je fantazija. Skladno, užitno... dobilo je, naravno, tercijarne arome, ali to mu je dalo neku posebnu notu; jednostavno oduševljava njegovana postojanost. Vedrane, svaka čast! Mladi vinari, ako još niste bili kod Vedrana učinite to obavezno, jer i sam razgovor o vinu s Vedranom otvorit će vam neke nove smjernice.
Naravno, kad smo već bili tu, morali smo proći kroz poznati tunel i baciti pogled na Dingač... To vas uvijek oduševi.
Matuško
Ako vinsku scenu usporedimo s estradom, onda je Mato Violić Matuško definitivno kralj te scene. Zašto sam uzeo takvu usporedbu? Pa jednostavno, Mato je poznatiji široj publici, nego dosta estradnih umjetnika... Ono što bi rekli, pravi selebriti. On je svjesno odabrao takav stil, pomalo ležeran i onima koji ga ne poznaju, može se činiti i pomalo bahat... Brzi auti i motori, vrti se tu i dosta lijepih žena... Tako to izgleda sa strane. Kada upoznate Matu, shvatite da on itekako razmišlja o svakom svojem potezu. Od sebe je stvorio brend i to prodaje njegova vina. Mato je iznimno elokventan i društven te predan onome što radi. Čuo sam puno puta kako su njegova vina kemija, ali to nema veze s istinom. Zašto kažem to? Zato što sam bio prisutan kada je jednom našem eminentnom vinskom znalcu rekao: “Eto, izaberi bačvu, koju kod hoćeš iz podruma, uzmi uzorak i idemo na bilo koju analizu pa da vidimo.” A vina... Vina su fantastična. Meni osobno, Dingač Royal spada među nekoliko najboljih hrvatskih vina. Neću sad o vinima, jer vjerujem da ih svi znate. Što se tiče ležernog, pomalo bonvivanskog stila s početka priče, to točno ima svoje zašto, a Mato to radi odlično. U nedavno preuređenoj kušaoni, kada vidite ponudu proizvoda s logom vinarije Matuško, štošta će vam biti jasnije. On je vinski turizam doveo do savršenstva. Pa ljudi moji, kroz njegov podrum godišnje prođe oko 50000 ljudi! E da, svi koji se na bilo koji način bave vinom, a nisu bili kod Matuška, imaju ozbiljan propust, koji moraju ispraviti. Podrum je kompletno ispod zemlje, kao što je i red; spada među najbolje podrume u regiji i to ljepotom, ali i funkcionalnošću. Za njega jednostavno ne postoji druga riječ, nego - impozantan. Skoro zaboravih... Da, ima i iznenađenje. Dograđuju još jedan dio podruma. Među prvima smo vidjeli kako to izgleda i kako će to sada ustvari biti doista impresivno zdanje, jer sada, s novim dijelom podruma, doslovno zatvara krug i vođene ture kroz podrum bit će, vjerujte, poseban doživljaj.
Miloš
Ako smo negdje na kraju morali stati, to je vinarija Miloš. Obitelj Miloš jedna je od najpoznatijih vinarskih obitelji u Hrvata. Njihov Stagnum sasvim sigurno spada među najpoznatija vina u ovom dijelu svijeta. Frano Miloš, osim što se bavi vinom, voli i fotografiju, piše poeziju i tako... Ma, kad ga vidite, prvo što vam padne na um: “čovjek je umjetnik”. Ta njegova druženja s umjetnošću osjete se i u njegovom vinu. Mogu slobodno reći da su njegova vina prihvaćenija vani nego u Hrvatskoj. Mogao bih sad nabrajati gdje sve izvoze svoja vina, ali to je neka druga tema. Kako sve velike ljude najteže prihvati njihova okolina, tako su njegova vina uvijek su izazivala podijele kod vinskih stručnjaka. Za ve te rasprave, mogu reći samo jedno: ako je vino zdravstveno ispravno i ako je kemijska analiza uredu, za sve ostalo pustimo da tržište donese svoj sud. Tržište je jedini pravi sud. Može na etiketi pisati bilo što, ali ako tržište ne odreagira i ne kupuje vino, uzalud vam trud svirači. Osobno ja, iznimno volim doći kod Miloša. Kad uđem u taj vinski hram, nekako ćutim da sam nečim taknut. Uz Franu su sada i njegova dva sina, Ivan i Josip, koji će, vidim, nastaviti to što je Frano započeo, a koliko vidim - i unaprijediti. Naravno, tu je i kćer, Franica, ali nje nikad doma kad dođemo. Kako su članovi obitelji Miloš iznimno elokventni i s njima možete razgovarati o bilo čemu, a znanje im je poprilično u svakom pogledu... tako krenu Stagnumi iz 2007 pa 2005... čekaj samo da probamo ovaj iz 2003... i tako sve na niže; vrijeme prođe u čas. Pogledam kroz prozor, a vani mrak, Krenuli smo s Korčule još jutros, a Zagreb je daleko. Nažalost, vrijeme je da se krene. Što kažete? A da, iznenađenje! E pa ljudi moji, maslinovo ulje obitelji Miloš relativno je nov, ali vrhunski proizvod. Naravno da sam pitao gdje su masline, kakav je način prerade i još sto pitanja, ali o tome u nekom drugom tekstu.
G.E.T.-ovci, idemo! Zagreb je daleko, a kasno je.
