Kada pričamo o Pelješcu kao vinskom carstvu, tada nam prvo na pamet padaju Dingač i Postup. Oni malo upućeniji, već znaju da treba obratiti i pozornost na Potomje i Ponikve i u pravu su, sve su to velika vinska mjesta. Međutim, kad krećemo iz Stona prema unutrašnjosti Pelješca, cesta nas vodi kroz malo mjesto imenom Janjina. E, to će vrlo brzo postati mjesto u kojem će se vinski znalci obavezno zaustavljati.
Tu smo otkrili mladu i malu, ali fantastičnu vinariju Bezek. Kao i kod većine vinarija s Pelješca, obitelj Bezek bavi se vinovom lozom oduvijek; to je jednostavno u krvi ljudima iz tog kraja. Prije se više prodavalo grožđe, a vino se radilo onako, za sebe i tek nešto malo za prodaju. Kako smo se približavali današnjim vremenima, tako je i vino postajalo sve bitniji čimbenik u njihovom životu. Već je Ivanov otac postavio dobre temelje za buduću vinariju, no s Ivanom kreće nova era vinarije Bezek.
Ivan Bezek školovani je enolog, što je, naravno, jako bitno jer je od mladih dana znao što hoće u životu. Nije izabrao baš najlakši put, ali zasad mu ide jako dobro. Ono što je još bitnije, Ivan je mlad i ambiciozan čovjek s velikim znanjem, pomalo samozatajan, treba vam puno dok se otvori i počne pričati o svojim idejama i željama. Tada polako shvaćate svu njegovu razigranost i želju za istraživanjem kada je vino u pitanju.
Ivan čvrsto stoji na zemlji. Možda malo i prečvrsto. Možda bi si trebao dozvoliti malo više one pozitivne arogancije, kada je njegov rad u pitanju. Vina Bezek tek će krenuti na neka natjecanja, dug je još put pred njima, ali siguran sam da će doći jako daleko i visoko.
Kada obiđete jako puno vinara, kao ja i razgovarate s njima, naučite prepoznati nekog tko će napraviti velika vina i veliki brend. Što bi rekao moj prijatelj profesor Dropuljić - ili si vinski čovjek ili nisi; to se brzo vidi, a Ivan je definitivno vinski čovjek.
Dok smo razgovarali o vinu i njegovom životu, kušali smo vina Bezek.
Prvo smo probali Rukatac. Dakle, jedno od najboljih bijelih vina Dalmacije. Vino je predivno posloženo, fino, pitko ne prejakih alkohola. Predivnih nota agruma i u nosu i na okusu, ali ono što je fantastično, vino ima predivnu kiselinu, a to fali većini dalmatinskih bijelih vina. Vino je predivno svježe, a opet, punog tijela. Ćutite u njemu Dalmaciju, a njegova svježina vas nosi u zemlju užitaka. Definitivno jedno od boljih vina koje smo pili ove godine.To je, naravno, buteljirani rukatac.
Ima Ivan i rukatac kao otvoreno vino i to ćete vino naći kod mnogih lokalnih ugostitelja kao vino kuće. Ono nije u rangu onog buteljiranog, ali je vrlo, vrlo blizu.
Naći ćete u njihovoj ponudi još i rose od plavca i naravno, plavac.
Rose je sasvim dobar, onako, školski odrađen, možda za moj ukus malo preintenzivne boje, ali to su već detalji.
Plavac... E, da, to je posebna priča. Naime, ovo nije Dingač, niti su Ponikve. Ovo je Janjina. Tu loza zahtijeva više pažnje i njege, ali ako znate što radite, može dati iznimno dobre rezultate. Dakle, Plavac mu je moćan, punog okusa, izrazito sortan, prepoznajete ga na prvu. No brzo uviđate razliku; nema one visoke koncentracije tanina, vino je puno i moćno, ali fino ispeglano, blago vam miluje nepce. Ivan se tu dosta igra s drvom. Koristi nešto barriquea, ali više većih bačvi i to se osjeti u vinu. Osjećate punoću vina i njegovu snagu, a u isto vrijeme je blago i pitko. Plavac baš po mom ukusu.
No da, da vam otkrijem i najveći razlog mojeg dolaska kod Bezekovih. To je, naime, pjenušac i, po svim mojim saznanjima, iznimno dobar. Na žalost, nisam ga probao; rasprodano je bilo sve. U stvari, bila je još jedna jedina boca i uz malo nagovaranja vjerojatno bi ju Ivan otvorio, ali to bi već bilo bezobrazno s moje strane, tako da se na pjenušac vraćamo čim sljedeći bude spreman. Vjerujem da je pjenušac odličan, jer vino od kojeg ga radi je odlično, a postoje još neke male tajne oko tog pjenušca. Ima jedna ideja koju ja pričam dalmatinskim vinarima već neko vrijeme, ali Ivan je na nju došao sam i u toj sitnici se u potpunosti slažemo. Ne, neću vam otkriti o čemu se radi; o tome više kad probamo pjenušac. Nekako imam osjećaj da ćemo o tome morati pisati.
U kušaoni odmah do podruma možete dobiti, naravno, pršuta, sira i odličnih slanih inćuna i srdela. Tu će vas najčešće dočekati Ivanova sestra, Antonia Perković. Ona je, naime, u nedostatku posla na Pelješcu otišla za Zagreb, gdje se i udala. Međutim, život često piše čudne priče pa su se tako ona i njen suprug, opet iz egzistencijalnih razloga, vratili na Pelješac. To je vjerojatno i dobro, jer vinarstvo je ipak obiteljska priča.
Shvatili su Bezeki i to da je vinski turizam najunosnija zarada, kada je vino u pitanju. Tako da veliki dio svoje proizvodnje prodaju kroz kušaonu koja je, pomalo, postala i mala. Tako da su na katu iste kuće grade kušaonu koja će moći primiti autobus ljudi. Bit će to lijepa, funkcionalna, kušaona s divnom terasom.
Korak po korak i bit će ovo, uskoro, vrlo ozbiljna obiteljska vinarija. Ono što njima sada treba jest malo marketinga; trebaju im ljudi da prošire vijest o kvaliteti njihova vina, a kvaliteta je neupitna. Moraju otiči na par festivala, predstaviti se ljudima, sve drugo imaju... I ostati takvi, skromni, kakvi jesu i, naravno, ne raditi kompromise kada je kvaliteta u pitanju; no koliko sam ih ja upoznao, tu neće biti problema. Bezeki su divni ljudi koji proizvode odlična vina i, kad ste na Pelješcu, obavezno put Janjine kod Bezekovih, na čašu vina i koji zalogaj, a kad probate, ostat ćete dulje... vjerujte mi. Koji Rukatac ima, ljudi moji, pa to nije moguće!