Vraćajući se domu svom s Korčule, negdje na autoputu (ako se ne varam, oko izlaza Šestanovac) pojavilo se pitanje: gdje ćemo na ručak? Nije to nimalo lako pitanje, jer prvo smo mislili na jedan restoran u Splitu, ali on radi samo navečer pa jedna konoba oko Šibenika ali radi tek iza 17 sati. Dobar dio ugostitelja u ovom dijelu Hrvatske ne radi zimi i tako, dok naša Honda guta kilometre, mi tražimo rješenje problema i sjetimo se još jedne konobe, ali oni su na nekakvom skupu, valjda političkom, tko će ga znati... Već su mi kroz misli počeli prolaziti trokut sendviči na benzinskoj kad se Silvija sjetila još nečeg. Naime, na nedavno održanom Pizza kupu upoznali smo zanimljivu ekipu iz okolice Šibenika. Radi se o Pizzeriji Gastro Italiano ; pa što ne bi pojeli dobru pizzu. Ok, zovemo Antu Petričevića, vlasnika pizzerije. U redu, naravno da se sjeća poziva - oni Gle čuda! rade - i on će rado biti naš domaćin. Imamo još oko sat vožnje do Šibenika pa se javimo za danje upute.
Zavrzlamu skretanja, semafora, radova na cesti i slično prošli smo lako i eto nas ispred Gastro Italiano. Prvi dojam - više nego dobar. Lijepa, velika terasa i ono najbitnije - čista i uredna, iako nije u punoj funkciji. Ulazimo u sam objekt i šok - slobodna su tek dva, tri stola; sve je ostalo zauzeto. Oni rade kao i svaki pristojan lokal u Zagrebu, a skoro je zima, nema turista, sama domaća ekipa. Dakle, može se. U tom trenutku shvaćam da se radi o ozbiljnom lokalu - ako ovako rade van sezone, mora biti dobar. Ante nas dočekuje sa smijehom, vidi se da mu je drago što smo svratili, a eto i zašto - kaže kako upoznaje masu ljudi, što je i normalno, i uvijek svi kažu "Vidimo se, svratit ćemo.", a većina se nikad ne javi; takav je na žalost tempo života - zna to Ante i to mu je žao. Ali eto, našao je ekipu koja je rekla doći i - došla.
Gledam jelovnik i uviđam grešku koju smo napravili. Doduše, iz čistog neznanja. Na Pizza kupu su predstavljeni kao pizzeria, a zapravo su prava moderna konoba. Ima tu od tjestenina i rižota do bifteka... Sama ta skromnost kod upoznavanja donijela mu je veliki plus u mojim očima.
Ante Petričević, inače Zagrepčanin, po struci je kuhar. Završio je školu u Zagrebu, a iskustva stjecao u Okrugljaku i zagrebačkom Plavom podrumu. Nakon odrađenih desetak sezona u Šibeniku (točnije - Podsolarskom) shvaća da to nije dovoljno, jer kaže: "Sezona je naporna, ali kratka. Nije stvar u novcu, nego van sezone zanemaruješ radne navike i ono najbitnije - ne napreduješ." Dobro, možda je na takvu odluku malo utjecalo i to što se oženio, osnovao obitelj pa se na neki način, uozbiljio. Mada, nakon razgovora koji smo vodili nekoliko sati, zaključio sam da je još uvijek dječački zaigran i radoznao, što je za kuhara odlično. U svakom slučaju, prije dvije godine donosi odluku da se radi cijelu godinu. Van sezone održavaju hladni pogon, nije neka zarada, ali nisu ni u minusu, a pazite sad - u zimskom periodu radi ih devet. Svaka čast!
Ante je pobornik stare škole. Kao prvo, hrana mora biti odlična i uvijek jednako kvalitetna, bez obzira bilo ljeto ili zima, bila gužva ili ne. Drugo, gost mora otići sit i zadovoljan. Nema ekstremnih crtanja po tanjuru, nema umjetnosti osim gastronomske. Tu hrana govori sama za sebe. Što duže razgovaramo, sve više shvaćam koliko taj čovjek zna. Znanje mu je veliko, ali isto tako zna što može, a što ne, što će proći kod njegovih gostiju, a što neće. Sve u svemu, posložio je odlično izbalansiran restoran. Neću više o našim razgovorima, to ću ostaviti za sebe, nego eto što smo mi jeli.
Prvo smo na stol dobili dvije pizze. Jedna je bila lagana, tipa bruskete, bez pelata (rajčice), a druga je bila pizza Primavera. Tijesto kod obje vrlo dobro... OK, nije beskvasno, nije možda ni tanko kao što rade neke Pizzerije u Zagrebu, ali ni tijesto koje je radio Gianni Calaon , trostruki prvak svijeta u izradi pizza, nije bilo ni beskvasno, ni tanko, tako da se usuđujem reći da je i ovo njihovo jako dobro. Meni se više svidjela Brusketa iznimno lagana i svježa i vidi se da rade s odličnim namirnicama. Silvija i Helena bile se više za Primaveru, pizzu s pikantnim umakom, bogatu sastojcima, ali lijepo izbalansiranim. U stvari, prava kontinentalna pizza. Možda joj Talijani ne bi dali baš najviše ocjene, ali mi ipak živimo u Hrvatskoj i da, pizza Primavera je Antino autorsko djelo . Takva, kakva je kod njega, ne postoji drugdje. Dakle, ako ste negdje kod Šibenika - pizza za svaku preporuku.
Nakon pizza, poslužili su nam dva jela od tijesta: zelene rezance s kozicama i njoke s biftekom i umakom od vrganja.
Dakle, ovako...
Zeleni rezanci s kozicama - tijesto kuhano savršeno, ono "pod zub", genijalno. Kozice, naše, domaće, odličnog okusa i predivan umak koji sve to sljubljuje. Ali to s umacima ... Mislim da su oni Antina posebna strast i radi ih odlično. Jelo začinjeno izvanredno, ništa ne iskače i da ne duljim: za prste polizati. Tada smo probali njoke i svi troje smo se složili da je to nešto božanstveno. Dakle, njoke naravno rade sami. Savršeno! Nisam dugo jeo takve. Krema od vrganja odlična, kao i biftek u umaku, a i sam umak je predobar... Ali ljudi, njoki... To je van kategorije.
Dakle, ako želite prave njoke, ne morate ni biti blizu Šibenika. Možete biti bilo gdje. Krenite prema njima i nećete požaliti.
Treći slijed bio je biftek u umaku od gorgonzole , dok je na drugom tanjuru bila je piletina punjena pršutom u umaku od škampa. Piletina je bila jako dobra. Bijelo meso, naravno, pomalo suho, ali kad stavite na njega umak koji vam je u tanjuru, dobijete neko sasvim drugo jelo. Doduše, ja sam još uvijek bio pod utjecajem njoka tako da, priznajem, možda nisam dovoljno pažnje obratio na ovo jelo pa ću samo reći da je bilo dobro i da nećete požaliti ako ga dobijete na stol.
E da, na biftek sam obratio više pažnje, ali ipak sam veliki fan bifteka pa to nije ni čudo. Moram reći... Kao prvo, meso je bilo izuzetno dobro pripremljeno, bez opne koja se povlači po zubima, bez ijednog žilavijeg dijela, ništa nije trebalo prežvakavati 10 minuta; dakle, meso za pet. Bitna stvar je i to da odležavanje mesa Ante radi sam. OK, mi smo malo popričali o tome na koji način to radi, ali ostavit ćemo to kao malu tajnu. Stupanj pečenosti - čista desetka; za mene, jer ja ne volim prekrvavo, nego onako, da bude lijepo rozo. I stvarno je takvo bilo - izvana odlično zapečeno, unutra predivno rozo. Začinjeno: taman. Naravno, tko traži manje pečeno, takvo će i dobiti. U to ne sumnjam, jer ja sam dobio baš ono što sam tražio. Umak od gorgonzole meni je u stvari bio previše, jer je biftek bio predobar pa mi je umak zapravo prekrivao okus mesa. No umak je, sam za sebe, izvanredan i već sam rekao da je to Antina strast.
Dakle, mesna priča za preporuku. Ako ste u krugu 100-tinjak km, svakako treba potegnuti.
Deserti... Na jednom smo tanjuru dobili tiramisu, a na drugom palačinku na umaku od vanilije i punjenu kremom od vanilije. Kao kontrast, tijesto je " obojeno" kakaom... baš kako Ante kaže, rapsodija kakaa i vanilije. Međutim, totalno siti, ovaj slijed više nismo mogli jesti, tako da smo samo probali i mogu reći da me tiramisu izuzetno iznenadio svojom svježinom. Za neku bolju recenziju morat ću probati ponovo. Ionako ćemo uskoro opet prema Dalmaciji pa eto.
Iznimno nam je drago što smo otkrili jednu tako dobru gastro destinaciju. Kažem vam ja, G.E.T. Report se bavi istraživačkim novinarstvom i nije nam teško; netko se ipak mora žrtvovati. A što se tiče Ante i nas... Mislim da je to početak jednog divnog prijateljstva. Kad ste oko Šibenika, obavezno svratite u Gastro Italiano, jer isplati se doći. Od tamo ćete otići bogatiji za jedno divno gastro iskustvo.
I ne morate se pozivati na G.E.T. Report; oni sve goste shvaćaju ozbiljno.
