Konoba Kopačina

U razgovorima o Braču, odmah uz turizam, tema je i brački kamen, poznat diljem svijeta. I da, vađenje kamena u kamenolomu iznimno je težak posao, ali kada slušam IvuJugovića kako priča o svojoj konobi Kopačina, koja radi kroz cijelu godinu, ne vidim da je njemu puno lakše. Kopačina je sada već poznata i ima stalnu klijentelu te radi dobro iako nije na obali. Ta činjenica - da nije na obali već u Donjem Humcu, a radi dobro - samo je dokaz da nije bitno gdje ste, jer ako ste kvalitetni, gosti će vas naći. Ali, vratimo se mi na početak.

Ivo je dijete Brača. Tu je proveo djetinjstvo i krenuo u školu, a kada je trebalo odlučiti kako kroz život, Ivo se odlučio za konobarsku struku. Kako sam kaže, volio je rad s ljudima i uvijek je bio poduzetan. Supruga, koja ga prati kroz čitav život, također je završila ugostiteljstvo na Braču, ali kao kuharica. To će se kasnije pokazati kao vrlo bitna činjenica, jer kako sam Ivo kaže, bez nje ne bi uspio u životu. Bar ne na ovakav način. U bivšoj državi nije se moglo napredovati baš onako kako je to on htio, a htio je živjeti punim plućima i tako oni vrlo brzo odlaze u Švicarsku te tamo rade u ugostiteljskoj branši, a Ivo dobiva i priliku dodatnog školovanja i napretka. Život ide, dijete je tu, prolazi vrijeme i oni su sve bliže odluci o povratku. 1989. godine vraćaju se u Hrvatsku i sve kreće ispočetka. Četiri godine Ivo vodi jedan hotelski objekt i polako postaje nestrpljiv, k ada se ukazuje šansa - uzeti u najam lokal s velikom terasom na samoj obali u Supetru. To je, u stvari, prijeloman trenutak. U tom lokalu pokazuju sve svoje znanje što su ga stekli školovanjem te pristup poslu što su stekli radom u Švicarskoj. Supruga Jadranka u kuhinji, a Ivo u sali i tako lokal brzo postaje prepoznatljiv i posjećen. Ali, restorani na obali imaju svoje zakonitosti kao što su brze izmijene gostiju i mahom gosti koji i ne razmišljaju dalje od ćevapa, a to nije ono što Ivo želi.

Tako Ivo donosi odluku o kupnji stare kuće u Donjem Humcu i otvaranju restorana na toj lokaciji. Kada dolazi u banku, jer bez kredita neće moći, tamo ga savjetuju da razmisli još jednom, je li baš to ono želi, jer.. Uredu, banka je hipotekarno pokrivena, ali Ivo im je simpatičan i ne bi htjeli da ostane bez ičega. Oni koji poznaju Brač i znaju gdje je Donji Humac, ne čude se takvoj sugestiji od strane banke, ali Ivo ostaje nepokolebljiv i relativno brzo Kopačina kreće s radom. Naziv Kopačina konoba je dobila po obližnjoj spilji, mada je danas konoba poznatija od same spilje.

{youtube}0ESLsfWZ4cA{/youtube}

Danas, godinama kasnije, Kopačina je prepoznatljiva konoba čije se ime redovito nalazi u svim relevantnim vodičima. Što su to gosti prepoznali da je restoran skoro uvijek pun, a nije ni blizu mora? Kao prvo, imaju svoj vlastiti organski vrt i sve povrće dolazi iz tog vrta. Namirnice su uvijek svježe i brižljivo pripremane; ovdje će vam osoblje radije reći da nečega nema nego da vam proda staru namirnicu. Moto njihove kuhinje je: zdrava i izvorna bračka hrana.

{youtube}X7c2JSrMfBE{/youtube}

Ipak, ta konoba s nemalim brojem mjesta unutar objekta i velikom predivnom terasom u koju ćete se zaljubiti čim ju vidite, najpoznatija je po janjetini. Domaća bračka janjetina glavna je tema kuhinje Kopačine - od autohtonog vitalca pa do paštete od janjeće jetre. Poseban je specijalitet janjetina na špic - nešto slično ražnju po tehnici pripreme, ali peku se manji komadi mesa. Kroz ljetne mjesece u konobi Kopačina svaki četvrtak imaju festival janjetine - dakle, janjetina na bezbroj načina. I da, obavezno se najavite i rezervirajte mjesto jer u te dane je Kopačina premala.

{youtube}SxGF2ycWLao{/youtube}

Imaju oni u ponudi i raznu ribu - izbor zavisi od ulova ribara, ali to ste već shvatili. Sve u svemu, Jadranka i Ivo napravili su jednu iznimnu gastro destinaciju. U Kopačini je na prvom mjestu kvaliteta hrane, a sve ostalo je iza, ali i to ostalo je vrhunski odrađeno.

Uz ta predivna jela u prvom redu ponudit će vam domaća bračka vina Senjković, Stina i Baković, ali nađe se i ponešto sa strane, ako gost želi.

Već vidim što vas muči - cijena. E, cijena je u redu. Iz Kopačine nikad nećete otići s osjećajem da su vas „odrali“, već naprotiv, za tu kvalitetu i uslugu i nije puno.

Danas kuhinju od mame Jadranke polako preuzima sin Ivan i ide mu više nego dobro. Pomalo preuzima sve više obaveza na sebe, a tata Ivo, ponosan do neba uvodi ga u sve tajne ugostiteljskog posla i kaže: „Polako, neka uči redom, jer ako čovjeka previše opteretiš, on pukne.“

Konoba Kopačina je pravi primjer obiteljskog posla i pred njima je još duga i uspješna budućnost. Najbliži planovi su nadogradnja soba na katu iznad restorana, jer traži se uvijek smještaj, a da će sobe biti vrhunske, u to ne sumnjamo. Tako da će biti i novih radnih mjesta, a to je nešto gdje Ivo trenutno vidi najveći problem - nemamo pravi školovani kadar. Cijeli sistem je postavljen pomalo krivo. Nudio je Ivo školi pomoć - ipak je to njegova škola i njegov otok, ali prevelik je to sistem, kaže - kad bi netko od političara i htio nešto mijenjati, bilo bi to jako teško pa onda bolje ništa ne dirati. I tako, po tko zna koji put mi smo sami sebi najveći problem. Ali to je već neka druga priča.

I tako, riječ po riječ, stigli smo do kraja. Svi koji su ovdje bili jednom, dođu ponovno. Tako ćemo i mi. A vi, ako još niste bili u Kopačini... Što čekate? Stvarno vas ne razumijem…