Na samom jugu Hrvatske nalazi se malo mjesto Molunat, vjerojatno najjužnije turističko mjesto Lijepe naše. Upravo tu, u tom malom mjestu, rađa se jedna od najljepših priča hrvatskog vinskog turizma.
No idemo redom.
Božo Metković nije iz Metkovića, ali ipak ima s njime neke veze. Dakle prvo je postojala Nerona koja se nalazila u blizini današnjeg Metkovića i danas je jedna od turističkih atrakcija sa zanimljivim arheološkim muzejom i bogatom kulturnom ponudom. Narona biva porušena u naletu osvajača, a njeno se stanovništvo slijedom toga raseljava. Jedan dio ostaje u blizini i stvara današnji Metković, a jedan dio odlazi put Konavala. Svi oni vuku korijene iz iste loze pa je tako i naš Božo slijedom toga vezan uz Metković. 
Njegovi preci bili su veleposjednici još od vremena Narone što je bitno i kod naseljavanja u Konavle. Zašto je to bitno? U to je vrijeme dobar dio konavoskog zemljišta bio u vlasništvu crnogorskih plemenitaša, a iz političkih razloga tadašnja vast traži od njih da prijeđu na katoličku vjeru što većina odbija te se povlače se u Crnu Goru. Kako oni, zapravo, bili vazali, zemlja koja je ostala iza njih, mogla se dati nekom drugom u najam. Preci Bože Metkovića u tom razdoblju dolaze u Konavle, a s obzirom na to da su bili relativno imućni, uzimaju u posjed dosta zemlje i kreću s radom. Ljudi su to koji su uvijek puno radili, a relativno skromno živjeli. Nisu se razbacivali svojim bogatstvom. Bitna je i činjenica da su uvijek razmišljali o nasljedstvu, na takav način da je uvijek ostajao jedan nasljednik, dok su ostale su zbrinuli na druge načine, a obitelj je uvijek bila tu da pomogne. To je bitno jer slijedom toga nije dolazilo do cijepanja imanja već se posjed konstantno povećavao.
Tako u ovoj skraćenoj povijesnoj priči dolazimo i do dijela posjeda koji se zove Molunat. Predivan je to dio naše zemlje. Jedna od najljepših uvala koje ste vidjeli, predivno čisto more, a odmah tu, blizu plaže, plodna zemlja. Teško je tu ljepotu riječima opisati, to treba doživjeti, ali eto možda vas ovih par slika uvjeri da morate doći.
No vratimo se mi na povijest. Obitelj Metković odluči od vladara otkupiti Molunat. Kako u se u to vrijeme ozbiljan novac mogao zaraditi samo u Americi koja je bila u ekspanziji, tako se u jednom trenu na gradilištima pruga tamo našlo 18 momaka iz obitelji Metković. To je posebno bilo bitno kod povratka. Naime, tada su postojale dobro organizirane bande koje su operirale na brodovima i tijekom tih dugih putovanja otimale teško zarađeni novac, a nerijetko bi nakon pljačke nesretnika jednostavno bacili u more i tako sakrili svaki trag svog nedjela. Božini su preci sav novac sakrili u podstavu kaputa jednog člana svoje obitelji, a svi ostali su pazili na njega. Nakon sretnog povratka, za tada iznimno visokih 100 zlatnika, obitelj Metković otkupljuje i postaje vlasnik velikog dijela zemlje pod nazivom Molunat. Dobro, ima tu još nekih poteškoća. Među ostalim, nacionalizacija u vrijeme Jugoslavije, ali najveći dio Molunata ostaje u vlasništvu obitelji Metković do današnjih dana.
Tu počinje naša priča.
Božo Metković stvara jednu od najljepših priča vinskog turizma u Hrvata. Da, trebat će još nešto vremena, ali to je model po kojem bi trebalo raditi. Božo posjeduje vinograde u Konavoskom polju i to ide svojim tokom mada treba reći da i tu Božo radi ponešto drukčije od ostalih. Svaki njegov vinograd ima izvor vode što je u tom kraju itekako bitno.
No vratimo se mi u Molunat. Odmah uz samu plažu Božo radi autokamp, ali malčice drugačiji nego što je uobičajeno. Naime, rade se mali podesti, ili ako hoćete platforme, na koje dođete sa svojim kamperom i imate svoj mali dio samo za sebe. Kako je sve to terasastog oblika, dobivate dojam privatnosti a to je ipak bitno.
Sve ono što je iskopano prilikom uređenja kampa odvozi se na vrh brda iznad kampa gdje Božo radi dvije dodatne velike terase, svaka od, recimo, pola hektara. Tako s viškom zemlje iz autokampa puni terase za vinograde. To je dosta bitna stavka iz dva razloga. Prvo - recikliraš zemlju iz kampa, a drugo - nije rađena prilagodba tla tako da strojno sameljemo zemlju i kamen da dobijemo plodno tlo, kao što je u zadnje vrijeme kod nas čest slučaj, već je zemlja ostala čvrsta, postojana i na nju je dodana nova zemlja. Tako je dubina čiste zemlje na terasama preko dva metra i tek tada počinje mješavina zemlje i kamena.
O kvaliteti tog vinograda suvišno je govoriti. To je vjerojatno vinograd s najsnažnijim lozama u Dalmaciji. Vinograd je još mlad i njegov puni potencijal ćemo tek vidjeti, ali kad uđete u sam vinograd, toliko je visok i zelen da imate osjećaj da ste usred Slavonije, a ne na samom jugu Dalmacije.
Vinograd je još u nastajanju. Ide to polako, jer Božo sve radi sam po nekim svojim zamislima, ali da nije tako u pitanje bi došla isplativost cijelog projekta, jer to što Božo radi iznimno je skupo. Skupo i mukotrpno. Kamen po kamen, lopatu po lopatu, sve što iskopaš u kampu voziš na terasu vinograda, ali zato... Vinograd je savršen. Kada bude gotov bit će fantastičan u svakom pogledu, što znači (a to znamo već sada) da će grožđe iz tog vinograda biti top kvalitete, što samo po sebi omogućuje Boži da se igra u podrumu. Isto tako, turisti će biti oduševljeni šetnjom kroz vinograd, a pogled iz vinograda na cijelu uvalu i dalje ka otvorenom moru... Savršenstvo!. Vinograd je praktički urezan u stijenu pa onda dodavana zemlja, tako da je odmah poviše vinograda ostala šuma, što je bitno jer za kišnih dana, voda koja ide šumskim tlom i sa sobom nosi sav taj fini šumski humus, slijeva se direktno u vinograd.
Vinograd u Molunatu bit će turistička atrakcija, ali isto tako, davat će fantastične rezultate.
Spuštamo se još jednu terasu niže. Sad smo točno između auto kampa i vinograda. Tu je smješten podrum. Trenutno je to prostor koji služi isključivo za preradu grožđa i odležavanje vina. Dakle, nema mogućnost prihvata gostiju, što i nije toliko bitno s obzirom na restoran u kampu, ali o tome nešto kasnije. Podrum i sve oko njega još je u velikom radovima. Već sada se može naslutiti da će to biti impozantna građevina. Dio koji se koristi unutra je potpuno uređen - od klime, pločica pa sve do nove i moderne opreme za proizvodnju. Jednom, kada će se moći posvetiti samo podrumu, bit će to odličan moderan podrum po mjeri jednog odličnog vinara.
Božo je pomalo i vizionar. Tako je uveo i neke novosti u proizvodnju koje se meni osobno sviđaju. Neću sada o tome jer nije još usavršena cijela priča, ali kad probate njegova vina znat ćete o čemu je riječ; barem oni koji se razumiju u vino, a oni koji ne - oni će tek moći neopterećeni uživati u njegovim vinima, a to se stvarno može. Ta pomalo vizionarska crta vidi se i po sortama koje možete naći kod Bože. Naravno, glavna sorta kuće je dubrovačka malvasija. Kada smo probali malvasiju iz tanka, bila mi je bolja od one iz boce i u jednom trenutku šok, nevjerica... Zar ne bi trebale biti iste, to je ista berba? Da to je ista berba, ali malvasija punjena u boce je vino koje na tržište ide ljeti i mora biti lagana i svježa, ljetna, a ova iz tanka ide na tržište zimi i zato nije još punjena u boce već je ostavljena na finom talogu i kvascima da postane malo zrelije i jače vino, taman za zimu. Mogli bi reći neka vrsta sur-lie metode, mada se ona veže uvijek uz drvene bačve, ali i ova Božina varijanta je odlična. Naći ćete kod njega i chardonnay i muškat, nešto autohtonih sorti, ima i pošipa, ali pazite sad - pili smo i graševinu iz njegovog vinograda i mogu vam reći: sasvim solidna; podsjetila me na neke graševine s laporastog tla. Naći ćete tu i vranca, cabernet sauvignona i crljenka, a sve je to dio Božinog istraživačkog rada i učenja o lozi.
Osobno smatram da su mu bijela vina trenutno nešto bolja i kompleksnija, ali crna ipak zahtijevaju više pažnje u podrumu, a trenutno je vrijeme jedino što Boži nedostaje. Posla ima iznimno puno, a radne snage malo. Ljudi nisu zainteresirani za poljoprivredu i to je najveća boljka tih prostora. Vozeći se kroz Konavosko polje svako malo naiđete na vinograd koji se više ne obrađuje. Nema tko, a kaže Božo ne možeš ga uzeti u zakup, jer ga nemaš kad obraditi. Ovo sada jedva se stiže, ali to je jednostavno tako i s time se, na žalost, morate pomiriti.
Da je obitelj temelj svega ne moram više ni pisati, već sam i sebi dosadan, ali evo: ima Božo dvije kćeri i sina. Jedna kćer vodi recepciju kampa i sve što treba oko toga, a da posla ima, ima. Moj vam je savjet, ako mislite dolaziti s kamperom provjerite ima li mjesta. Kad smo mi bili, sve je bilo puno. Sin radi pomalo u restoranu, konobari i uči se poslu. A druga kćerka... E, ona nas zanima. Naime u kampu postoji restoran, ili bolje reći terasa s kuhinjom, a tu je ona carica.
Stela Metković kuharsku školu završava u Dubrovniku gdje polaže i majstorski ispit. Radila je u nekoliko prestižnih dubrovačkih restorana i hotela, nećemo ih sada nabrajati (nitko nije platio reklamu) i nakon toga vraća se kući gdje preuzima kuhinju. Ovdje majstor kuhar koji je ovladao svim tehnikama ipak prihvaća neke sugestije oca koji kuhinju ima u genima, ali i logiku kuhinje "kako su to radili njegovi stari". Taj spoj tradicionalne logike i moderne tehnologije dao je savršenstvo. Dakle, jeli smo kozice (jadranske, svježe, da se zna), onako samo malo bačene na ploču, tek toliko za predjelo i da, ne moram vam reći da su bile više nego odlične, ali mi smo čekali ono što je dolazilo. Glavno jelo je biftek i moram priznati, nisam baš bio siguran kako će to ispasti, jer ovo je ipak Dalmacija, riba je tu zakon, kuharica je mlada, ali stvarno mlada, meso svježe, a ne odležano, ali da vidimo...
Dakle, na stol su donesena 4 bifteka. Kao prvo, odlično obrađena, sva 4 manje-više ista (znali smo ponegdje dobiti nekoliko bifteka, a svaki drugačiji), ali pečena baš po mom ukusu. Kada sam rekao da želim biftek onako rozi, ali bez krvi, pomislio sam kako sam to već toliko puta rekao, a tako rijetko dobio. No tu su me iznenadili, kao da sam ga nacrtao, pa su ga radili po mom nacrtu. Mekan, fino zapečen, izvana lagano hrskav i iznimno ukusan. Stavila je chefica neke začine koje nam nije htjela otkriti, ali nema veze - biftek je bio savršen, jednostavno ti se topi u ustima.
Moram priznati da je mlada dama jedno od najvećih kulinarskih iznenađenja koje sam doživio i iskreno se nadam da će nam se putevi još negdje ukrstiti. Naklon do poda. Ne moram vam reći da je u vrijeme večere svih 50 i nešto mjesta bilo puno, zauzeto i da... Riba im jest jača strana. Tek toliko, da znate.
Tu se vraćamo na početak naše priče. U tom malom restoranu, na kraju Lijepe naše, u Molunatu, možete doživjeti čisti hedonizam. Predivna hrana, spremljena sa silnom ljubavlju i pažnjom, praćena Božinim odličnim vinima. Dok sjedite na terasi, more vam je tako blizu da imate osjećaj kao da ste na brodu i guštate. Razmišlja Božo i o nama koji ne putujemo s kamperima - ima u planu postaviti nekoliko bungalova, da se nađe. Molunate moj, vidimo se svakako!
Mogao bih vam još puno pričati o Boži Metkoviću, njegovoj obitelji i njihovom načinu razmišljanja i rada, jer to je cijela jedna filozofija života. No reći ću vam tek, na kraju, da je Božo tvorac vjerojatno najjužnije proizvedenog pjenušca u Hrvata i to od autohtone konavoske sorte. Možete ga probati i u Božinom wine baru u Dubrovniku, ali o tome nekom drugom prilikom.
