Jednom je prilikom rekla Coco Chanel: "Pijem šampanjac samo u dvije prilike - kad sam zaljubljena i kad nisam“. Da muška strana ne bi bila zakinuta, citirat ću Napoleona: "Nakon pobjede, zaslužili ste šampanjac. Nakon poraza vam treba."
Dakle, kao što možete zaključiti, pjenušac se pije uvijek. Osobno, kao veliki ljubitelj mjehurića, itekako se slažem s time. Tako da je stvarno čudno što do sada nismo u lijepoj našoj imali festival pjenušaca. Bilo je doduše nekih najava, ali se nisu ostvarile. I kako to u Hrvata već u pravilu biva, jedan je festival pjenušca upravo završio, drugi je najavljen tamo za lipanj, a treći se priprema, ali još nema datum... Pa kad je bal, nek je maskenbal!
U svakom slučaju, festival pjenušaca ili konkretno, Salon pjenušavih vina, itekako je bio potreban. Davno je prošlo vrijeme kada su se pjenušci pili samo za Novu godinu; danas su dobri pjenušci itekako traženi. Zajednički projekt, koji na određen način povezuje 4. "Salon penečih vin" u Ljubljani i ovaj, 1. "Salon pjenušaca" u Zagrebu, u jednu cjelinu, itekako podržavam osobno, a svakako je to i stav udruge G.E.T., jer treba raditi u regiji, treba se povezivati; ne smijemo od naše zemlje stvarati otok.
Hrvatska i Slovenija mogu biti ponosne na kvalitetu pjenušaca svojih vinara. Svakako tu treba izdvojiti naše vinare, Tomca i Šembera, ne zaostaju nimalo ni Franjo Kolarić ili Željko Kos... Naravno, tu je Kraljica obitelji Puhelek, ali ni ekipu s Hršak brega, vinariju Petrač, ne smijemo zaboraviti. Tu su i njihovi susjedi, vinarija Vuglec breg. Da ne nabrajam dalje, jer sigurno ću nekoga zaboraviti... Mene, osobno, veseli sve više pjenušaca sa samog juga Hrvatske, gdje svakako moram izdvojiti pjenušac Sabion Korta Katarine. Sve više se probija i mladi vinar Igor Radovanović, iz Smokvice na Korčuli, sa svojim pjenušcem Tris, a na ovom festivalu predstavio nam se poznati vinar Boris Šuljić - Boškinac, sa svojim pjenušcem i vrlo ugodno iznenadio. Slovence su, naravno, predvodili Istenić i vinska kuća Graben poznatog vinara Šekoranje te sveprisutni Jeruzalem. Bilo je za kušati nešto talijanskih i francuskih pjenušaca, tako da je užitak bio potpun.
Je li festival uspio? Osobno smatram da jest.
Publike je bilo i više nego dovoljno. Organizacija jako dobra i nema se tu što puno za reći; s obzirom na tandem Nina Levičnik - Marija Vukelić, nismo ništa manje ni očekivali. Prostor hotela Dubrovnik je iznimno lijep i odličan, oku ugodan ambijent, ali prostorije su jako niske i ako se namjerava ostati u tom prostoru, treba vidjeti mogućnost njegove klimatizacije, jer ovaj je put bilo poprilično vruće.
Sve u svemu, prvi pjenušavi vinski događaj u Hrvata bio je jako dobar. Organizatorima treba dati ponešto kredita i podržati ih u svakom pogledu; ipak je ovo prvi naš pjenušavi festival. Svi koji misle kako je lako organizirati vinski festival, grdno se varaju. Zato im treba dati još godinu, dvije, a onda ćemo ih kritizirati ako festival ne bude dobar.
O radionicama nisam pisao, jer nisam bio na njima. Mea culpa! Ispravit ću to sljedeće godine.
Ocjenjivanje pjenušaca je svakako dobra ideja. Možda ipak treba razmisliti o modelu i načinu provedbe... Primjerice, pjenušac kuće Bjana, Brut rosé NV, koji je bio najbolji slovenski pjenušac ocjenjivanja, nije bio na festivalu u Zagrebu, a recimo Šember ili Tomac nisu ni dali pjenušce na ocjenjivanje (stvarno ne znam zašto), a bili su na festivalu. Možda se tu da napraviti neki sitni pomak nabolje. Rezultate ocjenjivanja poledajte u ovdje: Ocjenjivanje hrvatskih i slovenskih pjenušavih vina
U svakom slučaju: imamo festival pjenušaca i to dobar!
Više fotografija s maifestacije pogledajte u foto galeriji.