Motovun je bajkoviti gradić koji me uvijek vraća u djetinjstvo; ne znam jesam li se ikad sjetio Motovuna, a da se nisam sjetio i Velog Jože - to kao da su neraskidive veze. Sama Motovunska šuma, koja nam daje najbolje i najcjenjenije tartufe u svijetu... Zar to nije bajka, na neki način?
Šetnja Motovunom predvečer, dok se polako stvaraju nestvarne sjene... U tim trenucima ne možete ne osjećati se bajkovito. Još ako imate sreće pa u mjesnoj crkvi naiđete na klapu Motovun dok vježba, tada ili ste sretan čovjek ili se družite sa čarobnjacima, a mi smo ovaj put kombinirali oboje.
Priča može početi kao i svaka...
Dobro, možda malo drugačije.
Ne tako davno, odmah onkraj zidina motovunskih, bila je jedna mesnica i u njoj je radio mladi mesar. U to doba, on još nije znao da će ga sudbina odvesti u sasvim drugom pravcu. Naš mladi mesar zvao se Klaudio. Mučio se i vrijedno radio svoj posao, ali nije bio sasvim sretan.
Jednog jutra, u sam cik zore, dok se probijala iznad Motovuna, zraka sunca je probudila Klaudia i on je tada shvatio: "Vinova loza! Da, to je moj život!"
Dalje... Eh, dalje je san kojeg Klaudio Tomaz i njegova obitelj još uvijek sanjaju.
Zašto Gandalf?
Pa, zato što su njegova vina zaista čarobna!
Naravno, malvazija ima posebno mjesto u njegovom podrumu. Ona "obična" ili kako volimo reći "bazna", pod nazivom Avangarde, sve je samo ne obična. To je iznimno skladno i izbalansirano vino. Fina, zelena aroma vodi vam misli na zelene livade i u vinograde, a okus, nježan i delikatan, ima u sebi bezbroj okusnih asocijacija; sve to me uopće ne čudi, jer Klaudio uvijek vinificira nekoliko tankova, a svaki je malo drugačiji. Kada sam predzadnji put bio kod njega, krenula je noćna čarolija kušanja vina iz tankova, da probamo složiti kupažu koja će biti konačna. Završili smo oko 4 ujutro. Osobno, nisam bio ništa pametniji; znam samo da smo tražili u kojem tanku ima više slanosti u malvaziji i naravno, na kraju smo nešto zaključili - ja, doduše, ne znam što, ali ono što je Klaudio stavio u bocu i što smo pili za par mjeseci, bilo je više nego odlično (mislim da me je na kraju začarao da ne otkrijem njegovu tajnu).
Njegova macerirana malvazija, Sesto Senso - to vino spada u sam vrh hrvatskog vinarstva; možda jedno od najharmoničnijih vina koje znam. To vino vas, definitivno, dok ga pijete, nosi u neku drugu dimenziju... Jednostavno, čarobno! Ako ste fan ozbiljnih vina, tada je ovo nešto čemu ćete se uvijek vraćati. Neću vam sada pričati o okusima i doživljaju vina, to je ionako vrlo subjektivno; reći ću vam samo ovo: ako vam je iskreno stalo do neke dame, tada će Sesto Senso biti najbolji izbor, jer to vino je čista magija.
Ako to ne uspije, tada imate tajnog asa u rukavu, a zove se Dolce Anima i spada među najbolje muškate koje sam pio, a bogami, probao sam ih.
Merlot Silente... Uz to vino me vežu neraskidive niti, jer ja sam mu krsni kum (ako netko nije shvatio, ja sam mu dao ime), a zašto Silente - zato što je toliko dobar da ostajete bez teksta. To je bila osnovna ideja, a vi provjerite je li točna.
U svakoj priči iz davnina ili skoro u svakoj pojavljuje se neki gusar pa tako i mi imamo Barbarossu; pravo gusarsko ime za Teran. U stvari tako su zvali Klaudijevog pretka; naravno, zbog crvene brade. E, taj teran, to je posebna priča... Nisam neki preveliki fan terana, ali ovaj je nekako fin, gladak; onako, pun, moćan, ali ne robustan... Da, to je jedno izvanredno vino. U Barbarossi ćete naći sve što jedan teran mora imati i nekako će sve to biti još više naglašeno; ima neku posebnu slast. Samo mi je žao što ga Klaudio nije poslao na Decanter; mislim da bi sigurno dobio 69 (pardon, okrenite brojke, jučer sam gledao neke čudne filmove pa mi je komp još u šoku) bodova. Zašto je njegov teran takav? Ima tu jedna posebna čarolija, ima jedan poseban rez škarama... A, ne! Neću vam otkriti koja je to čarolija. To vam može odati samo Klaudio Tomaz, ali moram vas upozoriti da se to obično događa u njegovom podrumu, kada je noć sve, samo ne mlada.
Inače, van podruma, Klaudio je sasvim običan čovjek koji obožava svoju obitelj, što i ne čudi, jer supruga Danijela je toliko dobro biće da se uz nju uvijek osjećate nekako bolje i veselije. Dvije su kćerke tople i drage, predivne mlade osobe, koje već sada itekako doprinose njihovoj zajedničkoj čaroliji. A sin... On je nekako predodređen da jednog dana preuzme obiteljski posao i čini se da je toga već sada svjestan te ide u tom smjeru. Obitelj Tomaz je skladna obitelj u kojoj vlada ljubav ili bolje reći, ljubavna čarolija.
Poslovno, cilj je nekih 20-ak hektara ili oko 100-120 tisuća boca i to bi bio zaokružen posao, a kako će biti, to ćemo vidjeti; za sada im dobro ide. U planu je i gradnja nove vinarije, ali o tome kad dođe vrijeme. Pratim situaciju i vjerujte, znat ćete.
I... Jedna mala tajna... Na večeri, u odličnoj konobi Mondo, gdje su nas ugostili da je to čudo jedno, a posebno moram izdvojiti rižoto sa crvenim radičem i teranom, otkrio sam jednu tajnu - Klaudio je valjda jedini Istrian za kojeg znam da ne jede tartufe. Ima pse, ide u lov na tartufe, ali ih ne jede.
Ako ste mislili da su oni obitelj koja gleda samo naprijed... A ne! Prvo što ćete dobiti u čašu, kad dođete kod Tomazovih, jest čaša pjenušca i to od terana. Odličan, iznimno svjež pjenušac imena Pier. Nosi to ime u spomen na Klaudijevog djeda.
Da, otkrit ću vam, ipak, na kraju čarobnu formulu ove divne i vrijedne obitelji.
Gledaj u budućnost, poštuj prošlost i daj od sebe najbolje što možeš uz, naravno, pregršt ljubavi. I, to je to! Jednostavno, zar ne?
