Kako godišnji odmor već tradicionalno provodim na otoku Korčuli, naravno da svake godine moram svratiti i do grada Korčule; čisto da vidim što ima novo, a i da mi se ne naljute neki dragi prijatelji... Ono: "Opet nisi svratio?!“.
Korčula standardna... Ljeti gužva, muving, sve puno stranaca, a sve laganini nama, koji smo u posjeti. Kad ste u Korčuli, trebali bi svratiti u Adio Mare, jedan je od boljih restorana, a ako mene pitate, ni restoran u hotelu Korsal ne bi bilo loše posjetiti. Ima tu cijela sila muzeja, crkava, razno raznih spomenika, kamenih ulaza... Ma, ima se stvarno svašta za vidjeti.
Ima i nešto novo: Vlaho Komparak otvorio je dućan s medom - odlična i sasvim drugačija priča. Ovdje se ljudi ipak bave vinom i maslinama, a med - e, to je neka druga priča. Bravo, Vlaho!
Ako želite upoznati Korčulu iz nekog drugog kuta, probajte to napraviti - biciklom. Odete fino do agencije Kaleta i tamo unajmite bicikl, ali ono što je bitno, Andrej Ćurčić vas može provesti turama kroz otok, a iz prve ruke znam da je njegovo poimanje otoka i biciklizma nešto potpuno drugačije od onog što očekujete.
Ima tu još puno mjesta gdje možete sjest i uživati, puno stvari koje možete raditi, a šetnja korčulanskom šetnicom i pogled na more i Orebić... E, to već spada u domenu "Ki to more platit!" doživljaja.
Međutim, postoje dva mjesta ili bolje, dva objekta koja, po mojem mišljenju, odskaču od svega ostalog i takva bi Korčula trebala biti u potpunosti.
Prvo, Palača Lešić-Dimitri. Oni odskaču kvalitetom i pristupom gostu i poslu, u svakom pogledu. To je ono što zovemo 'svijetska priča'. O kvaliteti samog objekta nećemo pričati, ako niste bili i vidjeli, teško vam riječima mogu opisati... Recimo da su vrlo blizu savršenstva. Njihova gastro priča uvijek nova, inovativna, a opet, točno znaš što možeš očekivati. Svako jelo razrađeno je do najsitnijih detalja. Naravno, uvijek i prije svega, lokalna namirnica spremljena na svjetskom nivou. Vina... E, to je po meni jedan od najboljih (i to u prvih pet) wine friendly restorana Lijepe naše - mislim da sam vam time sve rekao. Pristup gostu i poslu, tu bi od njih mnogi mogli učiti. Palača je pojam kvalitete, ali tu treba svakako pohvaliti Dražena Matkovića, jer puno toga u Palači je - njegova vizija.
Drugi objekt je svakako Cukarin. Za mene, Cukarin i njegova vlasnica, Smiljana Matijaca, esencija su Korčule i otoka. Tu vlada neki sasvim drugi pristup - jedna tradicija i jedna priča koja ide, u inat svima. Ako sam zbog nečeg ponosan onda je to što tetu Smilje (kako ju ja zovem) mogu nazvati prijateljicom. To je osoba koja vas čini boljim. Cukarin jest Korčula i ima samo 10-ak vrsta kolača, redom starih tradicionalnih, ali probajte ući u Cukarin... Skoro uvijek ćete prvo stajati ispred ulaza i čekati red. A, tako je to. Kvaliteta to je ono što je u Cukarinu iznimno visoko i već standardno i biti u Korčuli, a ne doći u Cukarin, to već spada u ozbiljne greške. I da, nemojte ići tamo nedjeljom, jer ne radi, mada je sezona - nema tih para da moja teta Smilje promjeni svoje regule, jer Cukarin je ljubav, a ne bankomat.
Ima i poveznica između ova dva lokala, a to je, ove godine otvoren, BARić - wine bar svima nam znanog Otta Barića. Koja je poveznica, pitate? Pa evo ovako: po pristupu gostu i poslu i općenito u smislu kvalitete, BARić je, recimo to tako, mlađi brat Palače Lešić-Dimitri. Tu nema hrane, osim malih zalogaja tipa pršut, sir i slično, ali opet, način posluživanja i pristup su pomalo drugačiji... Trude se biti inovativni i ide im. Naravno, kao svaki wine bar, pristup mora biti pinkicu boemski; ne smije biti preozbiljan, ali opet, mora biti na nivou. Uz Otta, prisutna je tu i cijela njegova obitelj, što ovom prostoru daje poseban šarm, jer BARić je njihova vizija i oni ju najbolje mogu prezentirati. Naravno, suočavaju se s problemima o kojima nisu razmišljali. Recimo, moraš imati dobar, hladan pjenušac u svako doba, ako želiš biti ozbiljan wine bar, a ako želiš prezentirati lokalnu priču... E, tu je problem lokalnog pjenušca u većim količinama: teško. I da, lokalni proizvođači bi morali malo razmisliti o svojoj "otočkoj cijeni", jer kad na kraju Otto shvati da je bolje uzeti Šemberov pjenušac, jer je bolji i jeftiniji i ima ga dovoljno, tada će se domaći proizvođači buniti da nije u redu na otoku prodavati vina "s kontinenta", a čovjek je stvarno imao volju gurati lokalno. Tako... Sve u svemu, BARić je odlično mjesto koje svakako preporučujem - odlična ponuda, dobre cijene i ljudi koji o vinu znaju puno i mogu vam stvarno prezentirati ono što konzumirate. Nećemo sad davati neke ocjene, nećemo navoditi ni sitne propuste, tek im je prva godina; pravu veliku reportažu, a i ocjenu, napravit ćemo dogodine, ali obitelj Barić je na dobrom putu - Korčuli je trebao takav objekt.
Molim?! Zanima vas njihova poveznica sa Cukarinom? Skoro zaboravih! E, pa ovako: Smilja i Otto su rođaci, a kada netko proputuje toliko svijeta kao Otto, a Bonkulovići su mu u krvi, kao i Smilji, tada mu eno-gastronomija ne može ići loše. Još kad bi u BARiću bila u ponudi kombinacija - čaša dobrog prošeka i uz to cukarin - e, to bi bila prava otočka.
I tako, u Korčuli uvijek nešto staro i nešto novo... Ne brinem ja za njih, Bonkulovići su to.
