Vraćanje korijenima obično znači vraćanje u prošlost, sjećanje na tatine priče o teškom odrastanju u škrtom kraju i tugu za dragim osobama koje više nisu s nama, no ovaj put nam je, zahvaljujući Grabovac wine, odlazak u Imotsku krajinu značio povratak u budućnost. Bili smo svjesni da dolazimo u vinariju s tradicijom, ali nakon što su nam na našu najavu dolaska domaćini Milan i Nikola, sinovi Ante Grabovca, utemeljitelja vinarije, odgovorili s rečenicom "bila bi nam čast i zadovoljstvo ugostiti Vas", osjećali smo da se u Prološcu sprema nešto posebno. Baš tamo je već pri izlasku iz auta sintagma "povratak u budućnost" dobila svoj potpuni smisao. Da mi je Alen zavezao oči i da nisam imala kraj sebe tetu iz Zmijavaca koju smo poveli na degustaciju i da mi je povez skinuo u trenutku kada sam sjela na stolicu ispred vinarije i pogledala u redove vinograda s ružama, pomislila bih da se nalazimo u vinariji u Bordeauxu. Iako mnogima kraj nalikuje na Provansu, nas je više asocirao na Bordeaux. Pa zašto ne? Vino je ionako doživljaj.
Nismo slučajni putnici niti nenajavljeni gosti, ali prisutnost obojice, i Milana i Nikole, i njihova višesatna posvećenost samo nama, govori koliko im je bitan svaki gost, koliko je veliko ono što su stvorili, kako su veliki ljudi oni sami iako ostaju u svojoj skromnosti taman onoliko da ne pretjeraju jer imaju na što biti ponosni. Posramila nas je činjenica koja nam je u pripremama za vinariju promakla, a to je da im proizvodnja vina seže u daleku 1812., kada su kao rijetki ili jedini dobili dozvolu za proizvodnju vina, točnije dozvolu je dobio njihov predak Stipan i to od Napoleona glavom i bradom ili njegovih.
Neznanje smo odlučili riješiti tako da smo pozorno slušali ono što su nam imali za reći, ispijajući pritom prekrasne perle njihovog pjenušca. Nije što je to iz kraja mog oca, ali doista im je pjenušac brut izvanredan. Odavno proizvode pjenušce, klasičnom metodom i naravno da smo si ponijeli doma i "obični" i rosé. Ono što je uslijedilo nalikovalo je vinskoj školi.
Nadaleko je poznato da je Imotsko polje jedno od najplodnijih terena, da je othranilo mnoge velike ljude i da priča o "kamenu, kršu i maslini" ovdje nije stvarnost, da se kraj diči mnogim vrednotama, od jezera do Hasanaginice i gange, finih grozdova, a i ja sam osobno odrasla uz grožđe kujundžušu (satima smo znali čekati autobus iz Zmijavaca radi kištre grožđa) 
te znam da je jedno od najfinijih vrsta grožđa i znala sam da je Grabovac Kujundžuša izvanredno pitko, lagano, osvježavajuće vino (koje nema nikakve dodirne točke sa starinskim metodama pravljenja vina od te sorte koje je nalikovalo jantarnoj boji), no da ćemo baš biti učenici u vinskoj školi pod mentorstvom Imoćana nisam ni slutila. I doista, svakom su rečenicom odavali dio sebe, upoznavali nas sa svojim dostignućima, zavidnim obrazovanjem, hvalili se brojnom i zdravom obitelji i malenim nasljednicima i pritom ostavljali dojam složne braće.
Za kompletnu postavu nedostajao je rođak im Mislav (tata Ante se s vremena na vrijeme javljao ne želeći smetati), ali kroz njihove priče saznali smo njihove značajne uloge u procesu nastanka ove velike vinarije. Pitanja gotovo da nismo imali jer su kao nekim šestom čulom svaki put osjetili što ih želimo pitati pa su počeli o tome pričati. Kako i priliči vinskoj školi imali su svoj kurikulum, koji za razliku od onog na državnoj razini, nije nailazio na oprečna mišljenja već smo mu se u potpunosti predali, poštujući program/ raspored. Bilo da je riječ o pjenušcima, mirnim monosortnim bijelima (poput kujundžuše ili pošipa), kompleksnijim odležanim (poput Drage), diskretnom Roséu ili pak senzacionalnom Trnjaku, Modrom jezeru ili Vrancu, u svakom od njih je vidljiv autorski potpis obitelji Grabovac.
Zahvaljujući njima kao primjeru (ali na sreću i sve većem broju drugih pozitivnih primjera) Tinov "Odlazak" će dobiti novi stih: '' Tamo, tamo da putujem... Tamo, tamo da se radujem..."
