Kada pričamo o suzi, ali ne ovoj ispod oka, već onoj baranjskoj, Suzi, tada ne možemo, a da ne spomenemo obitelj Kolar. Naravno, pitate se: Tko je ta obitelj, Kolar? E pa, ovo je priča o Kolarima.
Obitelj Kolar na području Baranje se već generacijama bavi uzgojem vinove loze. Potiču iz Mađarske; vjerojatno su i tamo njihovi preci imali doticaja s lozom. Kao i svi s ovih prostora, radili su nešto vina za sebe, a ostatak grožđa prodavali. Nama priča postaje zanimljiva negdje oko 2000. godine, kada se Lajoš Kolar odlučuje na veliki korak. U to doba, obitelj se već ozbiljno bavila vinima; bile su tu i neke butelje, ali to je doba kada se odlučuju posvetiti samo vinu i vinskom turizmu. Tu je početak naše priče.
Lajoš Kolar postavio je pred sebe i svoju obitelj vrlo ozbiljno pitanje. Napraviti kušaonu i sobe, dodatno opremiti vinariju, zaokružiti ponudu, vinograde... Sve su to velike investicije, a nasljednici su dvije kćeri - Sibila i Kinga.
E sad, uobičajen je slijed da se kćeri udaju. Za koga, onda, stvarati sve to? To pitanje ne može shvatiti nitko tko i sam nije krenuo u takav životni projekt, u kojem znaš da to što stvaraš, stvaraš za neke buduće generacije. Dakle, odluka - nimalo laka, a to je pitanje koje je stavio pred svoje kćeri. E sad, odlučiti da ćeš ostati doma, da ćeš nastaviti obiteljski posao i sve što ide uz to - to je teška odluka. Nikad ne znaš što nosi život, posebice ljubav. Teško je odlučivati kad znaš da bi jednom mogao razočarati ili roditelje ili ljubav svog života. Zašto je to sve bitno? Zato što pokazuje karakter tih ljudi, pokazuje njihovu povezanost, kako onu međusobnu, tako i povezanost sa zemljom.
Godine 2004. s radom počinje uređena kušaona ili, bolje reći, mali restoran. U istom objektu nalazi se nekoliko jako lijepo uređenih soba. Dakle, gosti, kada dođu, doživjet će Baranju u svakom aspektu - od hrane i vina do srdačnosti domaćina.
Kada je hrana u pitanju, moram izraziti velike komplimente obitelji Kolar, posebno gospođi Iloni (Lajošova supruga, majka Sibile i Kinge).
Fantastičan fiš, pa čobanac, posebno treba istaknuti divljač - izvanredno pripremljena - nisam dugo jeo tako dobro spravljenu divljač. Naravno, perkelt od kopuna... E, to me oborilo s nogu! Iznimno veliko otkriće. Uvijek sam jeo perkelt od ribe, ali ovo, s kopunom... To je vrh!
Ipak, ono što bih želio izdvojiti, to je baranjski doručak kod Kolarevih. Kao prvo, na njihovoj terasi ujutro je takav mir da je nama, koji smo iz većeg grada, to skoro neshvatljivo. Sunce vas lagano miluje i uživate u svakoj zraci koja vam pada na lice. Stol prepun svega - jaja, salate , narezaka, što toplog što hladnog, a sve domaće. Možda je najbolji trenutak onaj netom prije nego počnete blagovati, jer upijate sve te mirise, upijate sunce, oko vas je tišina i poželite da taj trenutak traje vječno. Da, doručak kod Kolarevih možda mi je za nijansu bolji nego doručak kod Tiffanyja.
Kolari imaju dosta sorata, možda čak malo i previše, a opet, baziraju se na prodaji kod kuće pa im i treba širina ponude. Trenutno obrađuju oko 10 hektara vinograda i imaju tendenciju širenja.
Prva violina u podrumu je, naravno, graševina ali imaju i odlične pinote kao i chardonnay, na koji svakako treba obratiti pažnju. Vina su, za sada, u velikoj većini mlada i razigrana, ali lijepo izbalansirana, s finim kiselinama i sasvim lijepim tijelom. Za dnevnu, laganu varijantu vina uz hranu ili kako bi to rekli moji Hrvati, foodie wine, sasvim u redu pa i više od toga.
Polako se pripremaju i za neke maceracije, tako da će tu biti i odležanih vina, ali polako... Razvijaju se, korak po korak. Osobno, poznavajući njihova vina, smatram da imaju veliki potencijal i mogućnost napretka; mislim da ćemo o njima još podosta pisati. Nadam se da će gospodin Lajoš prihvatiti moju sugestiju i proizvesti barem nešto pjenušca. Vina im prate svjetske trendove, nisu prealkoholna, već fina, pitka i lagana. Smatram da njihovo vrijeme tek dolazi; možda im treba i malo hrabrosti da krenu u istraživanja - što sve mogu s vinom i kakva vina mogu proizvesti, ali ne sumnjam ja u njih - bit će tu još i zlata i priznanja, a bogami i dobrih vina.
Zašto tako vjerujem u njih? Zato što imaju viziju.
Pazi sad! Od jedne svoje parcele, blizu vinarije, napravili su - ni manje ni više, nego - autokamp. I ja sam reagirao kao i vi - Di ćeš, pobogu, s kampom u Baranji?!
OK, nije velik, tek za nekoliko kamp kućica i par šatora. Naravno, ima svu potrebnu infrastrukturu i mali šank ako treba, spremište za bicikle pod ključem i još sijaset sitnica. I naravno, ima ljudi. Kad smo mi bili tamo, kamp je bio napola pun. Stanu ljudi na putu prema moru, ali ima ih i koji dođu ciljano. Stanu na dan-dva pa ostanu 3-4 i tako... Kamp polako raste i živi.
Kad odlučite otići do obitelji Kolar, prvo se najavite jer dosta ih posjećuju grupe pa često nema mjesta. Ljudi brzo prepoznaju kvalitetu.
Morate znati da Sibila nije razočarala ni roditelje, a ni svoju ljubav, jer Mario, njen suprug, već duže vrijeme daje svoj veliki doprinos razvoju vinarije i ja, koji sam ih upoznao takve, sve zajedno, ne mogu ni zamisliti vinariju bez njega. Da, trče već po vinariji i neki novi klinci i uče od malena. Kinga... Pa i ona je na dobrom putu u tom smjeru. Sve je to jedna izvanredna obiteljska priča.
Drugi put ćemo pisati više o vinima i sortama i njihovim planovima, jer sad smo malo vremena proveli zajedno, zbog Gator festa. No nešto sigurno znam: oni su najveselija i najnasmiješenija vinarija Lijepe naše.
Više fotografija našeg druženja s obitelji Kolar pogledajte u Facebook albumu
