Sada već davne, tisuću osamsto i neke godine, kažu zapisi, barba Marin je, radeći na zemlji, pronašao lozu kakvu još nije vidio. Naravno, radi se o pošipu, a priča se odvija u Smokvici na otoku Korčuli. Kasnije, oko tisuću devetsto šezdeset i neke, dokazalo se da je pošip autohtona sorta nastala križanjem korčulanskih sorti bratkovine i zlatarice. Danas je to jedna od ponajboljih sorata lijepe naše i ako si date truda pa prođete Korčulom, vidjet ćete da su potencijali Pošipa ogromni, ali priču o barba Marinu ne treba nikad zaboraviti, jer vino mora imati priču.
U vrijeme kad je barba Marin otkrivao Pošip na Korčuli, tamo daleko, u Gruziji, već se odavno proizvodilo vino... Kažu neki znanstvenici da je tamo, možda, rađeno i prvo vino ikada, ali to je neka druga priča. Nas zanima tehnika pravljenja i čuvanja vina u Gruziji. Oni su usavršili proizvodnju vina u, kako to danas volimo reći, amforama - no to nije točno; amfore su služile za transport (još ih i danas vade iz potonulih rimskih brodova), a glinene posude velikih zapremina (400-2000 litara), koje se proizvode na poseban način i služe za fermentaciju, dozrijevanje i skladištenje vina, zovu se kvevri.
Pitate se čemu ovakav čudan i dug uvod... Pa eto, obje ove priče dovode nas do obitelji Milina iz Smokvice. Obitelj Milina u vinarstvo profesionalno ulazi 2010. godine. Mnogi mali vinari iz Smokvice su, naime, proizvodili grožđe i prodavali ga zadruzi Jedinstvo; propašću zadruge pojavilo se pitanje "Što s grožđem?". Na sreću, nekoliko se proizvođača odlučilo na proizvodnju vina; među njima i obitelj Milina. Osnovni posao ove obitelji je mesna industrija. To je, naravno, olakšavajuća okolnost, jer ući vinski biznis s kakvim-takvim financijskim zaleđem je fantastično - lakše se odlučiti na nabavku opreme i poboljšanje tehnologije. U svakom slučaju, takav put je lakši.
Za sada vinariju, na neki način, vodi Ante Milina, uz pomoć svoje obitelji i djevojke Katarine. Kako već nekoliko godina pratim njihov rad i družim se s Antom, tako iz godine u godinu, u njihovom podrumu, svjedočim i napretku - sada su to već sasvim ozbiljna vina. Ako se ne varam, prošle godine su preradili svoju sedmu samostalnu berbu i sad mogu reći da već imaju nešto iskustva. Stalnim učenjem podigli su i nivo znanja, tako da ubuduće od njih očekujem velike stvari, to jest velika vina.
Sam podrum nije prevelik i sigurno će ubrzo trebati proširenje, ali to su već slatke brige. Veći dio podruma zauzimaju inox tu je, naravno, prisutan sustav hlađenja i kontrolirane fermentacije, ali ima i sve više drvenih bačvi, što je dobro, jer mislim kako baš u tom segmentu možemo od Ante očekivati velike rezultate. Naravno da je tu i mala kušaona; ipak je to otok i turizam je svima stavka broj jedan. Trenutno obrađuju nešto manje od dva hektara vinograda, a dio grožđa kupuju od kooperanata. Sortiment, naravno, klasika za otok Korčulu - plavac, plavina, rukatac, cetinka i pošip - i to mi se čini sasvim u redu. Trenutna proizvodnja je negdje oko 14 do 15 tisuća butelja s tendencijom stalnog rasta... Polako, ali sigurno. Ono što mene čini zadovoljnim jest činjenica da Ante stoji čvrsto na zemlji, bez mladalačkih neostvarivih zanosa, ali ipak je sklon eksperimentima i napretku, a to je kod mladih ljudi rijetka osobina.
Trenutno u bocama imaju Pošip, Rukatac, Plavac i Rose od plavca. Pa 'ajmo redom...
Pošip - standardno dobar, vidi se napredak iz godine u godinu, ali još treba malo iskustva da bude top, jer Pošip je zahtjevna sorta.
Rukatac - među najboljima koje sam pio. Po meni, već godinama njihovo najbolje vino. Mislim kako bi se s Rukatcem trebali posebno poigrati; malo kroz drvo, možda neki sur-lie...
Rose - odličan, voćan, svjež, a opet ima tijela, baš ono što očekujem od rosea.
Plavac - dobar, ali tu ima još mjesta za napredak, mada je Korčula ipak otok bijelih vina.
Sada, kad smo vam ukratko predstavili podrum Milina, vraćamo se na početak. Kao što sam rekao, i pošip i kvevri nas dovode do Miline. Naime, Ante za odlučio za pionirski pothvat: prošle je godine, mislim prvi na otoku, u kvevrije stavio pošip i rukatac - svaku sortu odvojeno. Što će taj pothvat dati, kakve rezultate, teško je reći, jer ih nemamo sa čime usporediti; to su prvi kvevriji na otoku. Probao sam, naravno, i pošip i rukatac. Za sada je sve u redu; nema stranih okusa ni mirisa, ali kada su kvevriji u pitanju, to je tek početak; još su to iznimno mlada vina, a i ponavljam - nemam ih sa čime usporediti. Osobno, smatram da će rukatac dati bolje rezultate, ali to je samo moje mišljenje. U svakom slučaju, treba pratiti razvoj ovih vina, jer to je bitno za sve na otoku. Vina iz kvevrija (ili kako mnogi kažu - amfore) trenutno su velikoj ekspanziji; ljudi ih traže. Završi li ovaj pothvat onako kako se svi nadamo, to će vinarima na otoku dati neke nove mogućnosti. U svakom slučaju, takvi ljudi, kao Ante, itekako su nam bitni, jer bez pokušaja nema napretka, a u vinarstvu morate stalno pratiti trendove i ići u korak sa svijetom. Svakako ću pratiti razvoj ovih vina i naravno da ću pisati o tome.
Imam osjećaj da se rađa nešto veliko.
Sjećam se svog prvog susreta, prije dosta godina, s jednim drugim korčulanskim vinarom, također Milinom, ali Biretom. Tada je bio na početku i mnogi su me pitali što vidim u toj maloj otočkoj vinariji. Danas je Bire jedan od najtraženijih vinara u Hrvatskoj. Možda se sada stvara još jedan veliki Milina - i to Ante Milina, iz Smokvice.
Vidjet ćemo.
