Kažu da je paška bura nemilosrdna, no kad burovit vikend provedeš u Hotelu Boškinac, ona je sve samo ne nemilosrdna; ona je romantična, umirujuća sa "svojim mirisom bora i okusom soli".
U studenom ta bura nije spriječila Borisa Šuljića, idejnog kreatora i realizatora ideje Boškinac, da dođe k nama u Zagreb, u Pupitres - boutique vinske kulture ispričati svoj san, predstaviti svoju priču o Boškincu (o kojoj večeri smo pisali) pa tako ni nas nije spriječila da ovaj "zaljubljeni" vikend provedemo u Novalji, u tom krasnom Hotelu Boškinac.
Na putu prema hotelu smještenom na brdu, usred Novaljskog polja gdje se već sada osjete mirisi maslina i bilja utopljeni u vino i nepcu draga jela, slušali smo Arsena i njegovu "Sve te vodilo k meni".
Na ulazu u hotel, gdje ponosno visi znak Michelinove zvjezdice koja od 2020. krasi restoran, već smo i na prvi pogled osjetili ono o čemu je Boris pričao - da je Boškinac ostvarenje zajedničkog sna njega i njegove voljene supruge Mirele. Zato Boškinac jednostavno moraš voljeti. U svakom se detalju vide predanost i ljubav, taj kamen kao da vječno čuva sav trud i muku, sivo-plave škure kao da žele sakriti teške životne trenutke, ali opet kad se otvore daju nadu u bolji dan, biblioteka na putu do naše sobe svom luksuzu daje opuštenost i udobnost, kao da šapće tiho... "aj zastani na tren, pročitaj kakav recept, škicni u Fromma, nasmij se Kishonu, djetetu pročitaj slikovnicu i pritom nazdravi sa sjajnim vinom".
Udobnost i jednostavnost sobe, njena kvadratura i lijep namještaj dodatno te opuštaju i doista se osjećaš baš kao njihov, Borisov i Mirelin, obiteljski gost. Njihova predanost i prisutnost u svim segmentima je nešto što nas je ostavilo bez riječi. Mirela na prijemu, Boris u pripremi u kuhinji, Mirela predstavlja i donosi ekstravagantno jednostavni doručak poslužen na etažeru kao još jedna njihova inovacija, Borisova prisutnost u restoranu među gostima, u foajeu u neobaveznim razgovorima, Mirelina elegancija i, znajući koliko su predani obitelji i svojoj djeci, stavlja ti upitnik nad glavom: Jesmo li mi predani toliko? Radimo li mi posao s toliko stila i uza svu muku i dalje imamo osmijeh? Dajemo li mi ljudima oko sebe osjećaj jednostavne ljepote življenja i užitka? Posebna je to energija. Zato Boškinac jednostavno moraš voljeti.
Uživali smo u posebno pripremljenim jelovnicima od 4 i 8 sljedova, osmišljenih u timu predvođenim novim chefom Markom Turekom. Lokalne namirnice poput paškog sira, skute, škampa, lignje i janjetine nisu strane našoj kućnoj kulinarskoj kulturi, ali način na koje su pripremljene i spojene s nama do sada nespojivim je doista nešto izvanserijski (ovčja mast & lignja????). Još kad se to sjedini s prekrasnim pjenušcem Viaz, Boškinčićem, jedinstvenim Ocu ili pak crnom zvijezdom Cuvée Boškinac, doživljaj je kompletan.
Došli smo otvorenog uma i srca jer za to moraš imati otvorenost i moraš se znati prepustiti užitku, ostaviti po strani predrasude i ustaljene stilove kuhanja i uživati. Čak je i Andrej poprilično sudjelovao u satima fine dininga, između trčanja pod nogama konobara, trčanja foajeom i veranja po stepenicama te kasnije valjanja po dvostrukom king size krevetu u našoj sobi br. 6.
Priuštili smo si šetnju po Lunskim maslinicima gdje su najstarije masline, dopustili smo vjetru da razmrsi kosu i zarumeni nam lice, ispijali smo kapljice finih vina i bili počašćeni što je Boris odvojio vrijeme da nam pokaže vinariju i tavernu koja će uskoro biti otvorena za javnost.
Što reći, osim da Boškinac moraš voljeti, da ljepota življenja živi u Boškincu, ostvarenom snu krasnih ljudi. I za kraj, složit ćemo se s Anthony Bourdainom koji je, odlazeći iz Boškinca, rekao: "This is world-class food. This is world-class Wine. This is world-class cheese. If you haven 't been here yet, you are a f*cking idiot!"
