Uvijek se rado vraćam Dimitriju i njegovim vinima. Vinar čija je svaka berba novi list nepročitane knjige, koji jednostavno ubire plodove istarske zemlje i nekonvencionalno ih pretače u bocu. Tijekom vremena, bez posebnog nametanja svojim se stilom izborio i (čini se) čvrsto pozicionirao na istarskom prirodnom kolosijeku gdje je sa svojim umjerenijim pristupom kraćih maceracija privukao i "mainstream" vinopije.
Najnovije druženje s Piquentumom je okupljene oko boce podsjetilo kako je zapravo tanka granica između blago povišene octene kiseline koja daje dodatni sloj i octikavosti koji u potpunosti remeti ravnotežu. Prva boca, raspadnutog čepa od početka je budila sumnju što se potvrdilo prvim udisajem, a dojam zapečatio gutljajem. Rezervna butelja je srećom spasila stvar.
Inače topla, kod mnogih Malvazija, i alkoholna godina, u Brečevićevim rukama urodila je sa svega 12.2% deklariranog alkohola osiguravši lakoću i eleganciju. Kristalno je bistro, zlatne boje s nešto bakrenih odsjaja kao naznaka produženog kontakta na kožicama. Aromatski je vrlo lagano i prozračno, gotovo kao da se može prodisati do dna čaše. Utjecaj drveta zadržan je u suptilnom području obilježen nježnim aromama maslaca i vanilije kao potporna struktura žutom voću dok je ležanje na kvascima zaslužno za kiselkasto-slatkastu notu. Na nepcu je vrlo lagano i usidreno s tek nešto ekstrakta. Izražena voćna svježina i mineralnošću uvod su, i ujedno razlog, vrlo dugog orašasto-travnatog, suhog završetka.
Pa neka sad netko kaže da je Malvazija uniformna i dosadna!
