Statistika kaže kako su najprodavanije knjige Biblija i kuharice. Ni kvantna mehanika, ni povijest Rimskog carstva, ni organska kemija, ništa od beskrajnih, beskrajno zanimljivih tema, već Biblija i kuharice! Za antropologe, psihologe i psihijatre to je zasigurno vrlo intrigantan podatak, okidač za znanstvena istraživanja, temelj ljudske misterije! Nisam ni antropolog, ni psiholog (iako sam na studiju položio kolegij Psihologija), a ni psihijatar, pa vam ne mogu reći kako oni na to gledaju.
Zato vam mogu reći kaj ja tu vidim! Ja tu vidim hranu! Da, hranu! Duhovnu i fizičku hranu! Nismo daleko odmakli od Tyrannosaurusa Rexa! Samo smo malo proširili jelovnik! Dodali neka nova jela, nove vrste hrane. Mam mi se nameće još jedno pitanje - što je s duševnom hranom? Kako tu stoje Prevert i Jesenjin? Bojim se, loše. Posebice Jesenjin. O mom dobrom prijatelju, francuskom književniku i nobelovcu Andreu Gideu, da i ne govorim!
Sve nam se vrti oko hrane! Kakvi Le Corbiseur, Herman Bole i Gaudi! Tko se sjeća tornjića na Sagradi Familiji? Nitko! Ali svi se sjećaju tapasa koje su mrknuli u bistrou na obližnjem trgiću!
Kuharice! Sveta pisma svjetovnog života! Ima ih raznih! Onih debelih i onih tankih, onih starih, u kojima baš ne razumijete što točno treba napraviti s namirnicama, a mjerne jedinice ne zna ni Google, i onih novih, na sjajnom papiru i sa šarenim fotografijama, onih neotvorenih što čame na polici i miriše na tiskarsku boju, i onih čiji se listovi još jedva drže na okupu i miriše na vanilin šećer.
No, ima jedna kuharica koju u knjižarama nećete naći na polici „kuharice“ ili „gastronomija“, koju kada i ugledate, nećete prepoznati kao zbirku fantastičnih recepata, osim možda po naslovu!
„Može i bez kavijara“ Johannesa M. Simmela sam dobio u šake daaavne 1987. godine, na sam dvadeset i šesti rođendan. Neću vas daviti s posvetom, bila je to godina kada sam otišao u vojsku, i ona je u tom tonu.
Ono što još nitko do sada nije uspio definirati je, spada li „Može i bez kavijara“ u izvrsne kuharice ili izvrsne špijunske romane! Na kraju, u podnaslovu stoji „Ludo smione pustolovine i iskušani kuharski recepti tajnog agenta protiv vlastite volje, Thomasa Lievena“.
Artemida me preskočila kad je dijelila talente tako da su moje kulinarske vještine nedostatne za realizaciju recepata iz Simmelovg romana.
Srećom, kod nekih je bila vrlo velikodušna!
-Organizitat ću nam izlet u Gradišku, u jednom trenutku će Tomislav Stiplošek dok kod njega kušamo tko zna koje po redu vrhunsko vino - kod Gordana, morate probati njegove pastrve!-
I tako te, zadnje lipanjske subote, malo, ali probrano društvo kreće kombijem put Gradiške. Sve pod dirigentskom palicom Tomislava Stiplošeka, hodajuće enciklopedije hrvatskog vinarstva!
Restoran Đerdan praktično je na ničijoj zemlji. Dobro, službeno na samom graničnom prijelazu Gradiška, ali nakon prolaska granice, do Đerdana se mora vratiti malo nazad, prema Hrvatskoj.
Dočekuje nas gazda Gordan i priča vrlo burnu povijest cijelog objekta i kako je taj objekt uopće postao restoran te kako je došao u njegove ruke. Sama ta povijest zahtijeva barem nekoliko ovakvih blogova!
Dugačka povijest ostavlja i mnoštvo artefakata, dostatno za mali etnografski muzej!
I onda počinje maraton! Na samom startu, za zagrijavanje, pjenušac Fresco Bianco iz podruma Kovačević.
Laganim tempom dolazimo do prvog slijeda, paštete od pilećih bataka s mirodijama i, pazi sad, maslinovim uljem! Nevjerovatna kombinacija! Pratnja je Galićeva graševina iz 2017! Izvrsna kombinacija. Vina bira, naravno, Tomislav!
Gledam escajg i znam da je pred nama još dug put!
Zvijezda večeri, dobro, popodneva, je marinirana pastrva.
Ali ne bilo kakva marinirana pastrva! Ovo bi Englezi nazvali state-of-the-art gastronomije! Priprema pastrve počinje osam-satnim kuhanjem u dubokoj masnoći. Dobro ste pročitali – osam sati! Dovoljno da kosti postanu mekane i jestive, a cijela riba i dalje ostaje kompaktna. Gordan kaže kako je to njegov originalni recept! Nisam Veljko Barbieri pa vam ne znam napisati lirski traktat o pastvi osam sati kuhanoj u dubokoj masnoći, ali kao meteorolog, bajker, zmajar i ronilac mogu vam reći samo jedno: isplati se potegnuti do Gradiške, do Đerdana, i probati tu deliciju, to čudo iz Gordanove kuharske radionice!
I tu Tomek vadi bocu pošipa sur-lie „Otisak prsta“ iz 2016., vinarije Toreta iz Smokvice s Korčule. Još jedan Tomislavov nepogrešivi vinski izbor. A taj otisak prsta na etiketi je stvarno otisak prsta korčulanskog vinara Frane Baničevića! Totalno originalno!
U pauzi nam Gordan priča zanimljive priče iz kuhinje, ali i povijesti. O tome kako je uopće dospio u ovaj bussines. Zanimljiva štorija. Kada budete tamo, svakako ga zamolite da vam ispriča povijest Đerdana.
Otići u Bosnu, a ne probati ćevape je isto što i otići u Dubrovnik i ne probati rožatu. Ehm, rade li još uopće Dubrovčani rožatu?
No, i Gordanovi ćevapi su posebni, drugačiji. Poslužuje ih u umaku od domaćeg kajmaka u kojem su sokovi nastali pečenjem ćevapa i prepržena blaga crvena rogasta paprika. Gazda Gordan kaže kako je to malo modernizirano tradicionalno bosansko jelo.
Uz ćevape se sladimo Perakovim merlotom iz 2016.! Nevjerovatno kako dobro ide uz ćevape u kajmaku!
Pa smo to morali malo presjeći jednom dunjevačom!
Inače, rakijska karta Đerdana je pozamašna! Kapljica za svačije nepce!
Ne posustajemo! Teleće rolice punjene sirom s umakom od bućinih koštica! Ajme ludnice! A uz njih Polettijev cabernet souvignon iz 2013! Zapamtite tu berbu! Ako budete u prilici, nabavite taj cabernet souvignon Poletti 2013.
U međuvremenu su neki malo podjetinjili, ali nije ni čudo…
Šećer, naravno, dolazi na kraju! Crumble s jabukama, prhkim tijestom, grožđicama i orasima sa sladoledom od vanilije i karamel preljevom, baklava s preprženim lješnjacima i čokoladom, kremasta čarolija – mascarpone s karamel umakom i tostiranim bademima. Pa ti biraj. Ja sam birao sve!
Uz slastice mora ići i muškat! Tomislav je izabrao Perakov Žuti muškat.
Ako mislite da ćete iz Đerdana izaći bez nekoliko „putnih“, gadno ste se prevarili!
Što reći nakon ovakvoga dana? Nakon sedam sati uživanja u nevjerojatnim delicijama i fantastičnim vinima! Fala Tomislave, fala G.E.T Reportu, fala Gordanu i osoblju Đerdana!
U sitne noćne sate vraćamo se u stvarnost, u svakodnevni život, u Zagreb.
I da, istina, može i bez kavijara!
Tekst je u potpunosti prenesen s bloga "Vrijeme na 2 kotača" (link)
