Postoji ta jedna dilema u ljuskom životu koju nisu razmrsili ni najveći svjetski filozofi, Aristotel, Sokrat, Kant, Bacon, Konfucije, Nietzsche, nitko! A ona glasi: fišpaprikaš ili brudet?
Deriviranjem te dileme dolazimo do njenog jednostavnijeg oblika: slatkovodna ili morska riba? Što bi radije? Što je bolje? Finije?
Ne ulazim sada u analizu nutritivnih vrijednosti jednih i drugih škrgastih vertebrata, to je domena meni nepoznate i misteriozne kemije, već me zanima gurmansko-emotivna strana tog milenijskog problema!
„Čovjek je mjerilo svih stvari“ reče Protagora i ostade živ. Pa eto, držat' ću se Protagore i krenuti od sebe: što bih ja radije? Fišpaprikaš ili brudet? Riječnu ili morsku ribu?
Kako bih dao empirijsku potvrdu odgovoru na to teško filozofsko pitanje, krećem te subote u Bedekovčinu na lokalno natjecanje u pripremi fišpaprikaša! Društvo mi prave Đurđica i Dragica. Ok, Dragica će nas odvesti tamo. Za nju nema dileme, ona voli samo Super 95. Ma voljela bi ona i Super 98, ali skup je, vragdaganosi!
I tako, negdje sredinom dana nas troje izlazimo na Zagrebačku obilaznicu, s koje silazimo na izlazu za Pojatno te nastavljamo starom cestom za Krapinu. Prati nas predivan sunčan dan i kao praščić uživam u vožnji. Nema nešto ni prometa, a to što ima, Dragica bez problema rješava. Zabok, dva kružna toka i vozimo novom cestom prema Bedekovčini. Cesta k'o u američkim filmovima, stvorena za Dragicu.
Bedekovčina mi je nepoznat kraj, bio sam tu nekoliko puta na blagoslovima motora, nekoliko puta nadletio motornim zmajem, no baš u samom mjestu nikada nisam bio.
Đurđica mi nešto pokazuje kraj ceste, dižem vizir kako bih je pitao o čemu se radi. Objašnjava kako je bio plakat o natjecanju u fišpaprikašu, negdje na bajeru. Bajer? Kaj bi to bilo? OK, možda se negdje putem pojavi taj Bajer.
I eto ponovo plakat, putokaz za Bajer i fišpaprikašijadu, skrećemo…
Dok skidam motorističko odijelo pitam je kak' ona zna za Bajer u Bedekovčini? Pa nije znala gdje je, odgovara. Sad sam totalno zbunjen. I nakon nekoliko pitanja tipa „gluhi i slijepi“ doživljavam prosvjetljenje: bajer je u biti šljunčara! I u Bjelovaru šljunčare zovu bajer.
Koračamo prema šljunčarama iliti bajeru kad nam u susret ide čovjek u majici ronilačkog centra Zaron! Aha! Zaustavljam ga, i pitam gdje su ronioci.
Prolazimo kraj glazbe koja se baš zagrijava i dolazimo do centralnog mjesta zbivanja – natjecanja u pripremi fišpaprikaša.
Pomalo se skuplja društvo ronilaca i njihove pratnje. Veseli me pomisao na fišpaprikaš. A još je i natjecanje.
Uz medicu, višnjevac, šarana na rašljama i gemište raspravljamo o fišpaprikašu, ribama, ronjenju i koječemu.
Fišpaprikaš, jelo od riječnih riba, koliko kuhara toliko recepata! I svi ti recepti iz kuharica, bilježnica, s Interneta, su, sada sam posve uvjeren, manjkavi! Da! Manjkavi! Sigurno, ali sto posto sigurno u svakom od njih fali ona ključna tajna, tajni sastojak, nešto, zraka prosinačke mjesečine ili kap bjelouškine suze, nešto, nešto što će taj fišpaprikaš napraviti posebnim, jedinstvenim, najboljim na svijetu!
Prema Protagori, svaki fišpaprikaš mora imati jednu važnu osobinu, nešto što mnogi stručnjaci u njegovoj pripremi zanemaruju: moram osjetiti tu riječnu ribu! Ona mora biti dominantni okus! Ne paprika! Ako mi prva žlica sprži nepce i jezik, gotovo, ništa, odustajem! To nije fišpaprikaš!
I to govorim Gordanu, našem ronilačkom meštru u pripremi fišpaprikaša, s čime se on slaže. On će braniti naše ronilačke boje, a mi ćemo navijati! I na kraju mrknuti njegov uradak!
Svaki natjecatelj dobiva dva velika šarana, prepoznajem šarana, ali šarana ima mnoštvo vrsta. Neki ih vole, neki ne, no dobar šaran, ne onaj masni iz ribnjaka nego onaj švarcenegrovski, je izvrstan materijal za fišpaprikaš.
Koliko vidim, svi šarani su kao jednojajčani blizanci – što je i u redu, svi natjecatelji moraju imati jednake startne uvijete.
Gordan ih pomno reže te u loncu radi temeljac. Nisam kuhar, ne razumijem se u tu plemenitu vještinu, ja sam samo jedan običan gurman, tako da sam i vidio što je stavio u taj temeljac, kojim redom, koliko, ne bih vam znao reći. Je li stavio jednu ili dvije zrake prosinačke mjesečine, ne znam, nije ni bitno. Ionako svatko mora naći svoj životni recept za fišpaprikaš. Mislim da tu ima još jedno važno pravilo: fišpaprikaš, kao i sve u životu radiš tako kao da radiš za sebe, za svoje nepce, za svoje zadovoljstvo, jer tada ćeš ga raditi s ljubavlju, a ako ne radiš s ljubavlju, bolje nemoj ni raditi.
Siguran sam da je Protagora rekao još nešto što nije ostalo zapisano za povijest: ako već ne znaš spremati fišpaprikaš, moraš ga znati jesti!
Da, fišpaprikaš treba znati jesti. Većina riječnih riba ima mnoštvo sitnih kostiju, veliki šarani imaju prednost što su njihove sitne kosti ipak dovoljno velike da ih lako osjetiš i jezikom izbaciš iz usta.
Dok čekamo Gordanov uradak, Roman se prihvaća orgulja i radi fan-tas-ti-čan roštilj!
Moram sve dozirati. Moj želudac ipak podliježe nekim zakonima fizike. No roštilj je mrak!
A potom dolazi i fišpaprikaš!
I da, Gordan se držao Protagore! Već dugo nisam jeo tako dobar fišpaprikaš koji zadovoljava zakone fišpaprikaša, prvi: u fišpaprikašu se mora osjetiti riječna riba i drugi: prva žlica ne smije spržiti jezik i nepce!
Drugi tanjur to potvrđuje!
Međutim, suci, koji očito ne poznaju fiziku fišpaprikaša dodjeljuju nam prilično loše mjesto, no, ono što je bitno, bili smo najbolji od svih ronilaca!!!
I na kraju, empirija je dala svoju konačnu riječ: fišpaprikaš!
Dragi Protagora, ne znam za tebe, ali ja, kao mjerilo svih stvari, više volim fišpaprikaš! No on mora zadovoljavati prva dva zakona fišpaprikaša!
Mala fotogalerija, uživajte:
Tekst je u potpunosti prenesen s bloga "Vrijeme na 2 kotača" (link)
