Ivanu Marić upoznao sam, sada već davno, na snimanju jednog showa. Tada je ona bila mlada djevojka u usponu, doduše kao članica grupe Feminnem, a ja sam bio netko tko se pokušavao baviti novinarstvom. Danas smo napredovali i ona i ja, svatko u svom poslu.
Sada je Ivana počela iskakati svuda - jer su mnogi gledajući show 'Tvoje lice zvuči poznato', konačno shvatili da Ivana zna pjevati. Ne samo da zna, ona je buduća estradna diva! I to ne netko tko pjeva doskočice i nosi minjake pa je zato u prvom planu. Ivana Marić je jedna ozbiljna priča.
Tako se rodilo pitanje: "Zašto ja nikad nisam napravio jedan pravi interview s Ivanom? Pa eto, mislim da je vrijeme." Naravno, ja to radim drugačije. Glavna tema razgovora neće biti njena karijera, već ona kao osoba koja ima supruga (koji božanstveno kuha), dijete i svoje male prohtjeve... Glavna tema, naravno, bit će nam hrana i vino. Tako se nismo našli na kavi zbog ovog razgovora, već na ručku, a kad pričamo o odličnoj hrani i savršenom sljubljivanju s vinima, tada vam je potpuno jasno zašto smo interview odradili u zagrebačkoj Agavi.
Ako ste već bili u Agavi, znate o čemu pričam. Ako niste, otiđite; nećete požaliti. Za one koji još nisu čuli za Agavu, evo par informacija:
Restoran Agava nalazi se u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. Vrlo je šarmantan i privlačan, domaćinski opuštajuć, a istovremeno i svoj, naš i svjetski. Odnosi se to na sve segmente - interijer, glazbu, detalje, osoblje, hranu... Možda ga je najbolje opisati kao mjesto na koje možete dovesti prijatelje na druženje, blisku osobu na romantičnu večeru ili poslovne partnere na ručak koji će pamtiti.
Razgovor smo započeli čim smo sjeli, a tekao je lako i bez zastoja. Osim pauzi za jelo, naravno.
Tomica: Ivana Marić je rođena... Kad i gdje?
Ivana: 12. 11. 1982. u Čapljini.
Tomica: I kad si došla u Hrvatsku?
Ivana: U Hrvatsku sam doselila s 19 godina kad sam završila srednju školu. Došla sam upisati fakultet u Zagreb, jer su me natjerali. Željela sam samo pjevati, ali hajde kao - ako ćeš u Zagreb, moraš studirati. I onda sam, na čuđenje svoje i čuđenje svih mojih bližnjih, upisala matematiku na PMF-u. Bila sam student matematike 2 godine i bila sam jako nesretna, ali sam onda otkrila Callegari školu za modni dizajn, što me zanimalo oduvijek, tako da sam po zvanju modni stilist.
Kao aperitiv nam je ponuđen Šemberov rose pjenušac, napravljen šampanjskom tj. tradicionalnom metodom 100% od crnog pinota. Na preporuku smo pristali bez pogovora, ne samo zato što poznajemo i volimo ovaj pjenušac, već i zato što vjerujemo u procjenu Darka Lugarića koji je suvlasnik Agave i jedan od najboljih hrvatskih sommeliera.
Tomica: Ivana, voliš li pjenušce?
Ivana: Volim. Nisam neki veliki ljubitelj; da mi ponudite par vina, a da moram izabrati samo jedno, ne bih izabrala pjenušac, ali volim što se pije u specijalnim prigodama pa mi simbolizira neku posebnu atmosferu, ali evo, interesantno je za početak.
Na stol je stiglo i prvo jelo. Kao i kod odabira vina, prepustili smo se kreativnosti tima Agava, uvjereni da će glavni kuhar, drugi suvlasnik Agave, Belizar Miloš, dobro brinuti o nama. Tako je i bilo.
Dakle, kao hladno predjelo, za stol nam je stigao dry age tatarski, kavijar od Aceta Balsamica di Modena, Parmigiano od 36 mjeseci zrenja, pileća pašteta, Roquefort sir, džem od smokava i Marsala vina, karamelizirana kapulica umotana u Lardo di Colonnata te sušena paprika.
Tomica: Ivana, što kažeš na ovakvo jelo?
Ivana: Ovo mi je najdraža varijanta. Ne volim prepune tanjure i one naše, klasične, tradicionalne varijante. Volim probati puno različitih okusa i volim kad se kontriraju, kad se miješa puno toga što možda inače ljudi misle da ne bi išlo zajedno. Ovo mi izgleda savršeno.
- - -
Tomica: Reci mi, kad počinješ za ozbiljno pjevati? Ono, estrada, baš da počinješ...
Ivana: Za mikrofonom od svoje 14., 15. godine; tada sam počela raditi gaže s bendom po terasama na moru. Onda to krene s nekim događanjima, dječjim festivalima i tako dalje, a onda sam došla u Zagreb i s Hrvatskim idolom i Feminnemom je startala moja estradna karijera. To je bila 2003. ili '04. godina.
Tomica: Koliko si dugo bila u Feminnemu ?
Ivana: Skoro 4 godine.
Tomica: Je li to bila svojevrsna škola? Je li ti pomogla ta priča s njima?
Ivana: Možda je. Čak, super da smo taj početak nekako bile zajedno. Ono, imaš nekoga s kim dijeliš te probleme u samom početku, a opet s druge strane, iz ove perspektive, mislim da bi mi za solističku karijeru bilo bolje da sam započela iz ničega, nego iz nečega po čemu te već ljudi prosuđuju. Teško je ljude preusmjeriti, preodgojiti, odnosno promijeniti mišljenje koje su već stekli, a ljudi steknu mišljenje vrlo lako, na osnovu grupe i onda si dio nekog kolektiva koji je takav i takav... Znači, neće te definirati pojedinačno, nego smo uvijek bili definirani kao skupina, tako da možda mi poslije to baš i nije išlo u prilog, jer sam se kao bivša članica grupe susretala s raznim negativnim situacijama i konotacijama.
Tomica: Da, razumijem.
Ivana: Tako da, evo, nakon koliko godina, došlo je sudjelovanje u showu "Tvoje lice zvuči poznato" i sada srećem ljude po cesti, što neke bitnije ljude iz medija, što meni nepoznate prolaznike, koji mi govore "Jao, kako ti dobro pjevaš!" Znači, trebalo je 15 godina da dobijem priliku dokazati ljudima da stvarno znam pjevati i da se želim ozbiljno time baviti.
Da se mene pita, voljela bih da uopće ne moram biti popularna ni poznata, a da mogu pjevati i živjeti od toga, jer mi je pjevanje i ljubav i posao.
Tomica: A razlika od prije ovog showa „Tvoje lice zvuči poznato“ i sada, nakon... Osjeti li se?
Ivana: Od prve emisije se osjeti. To je nevjerojatno stvarno. Znači, ja sam do prije toga bila, ono, poznato lice koje ljudi sretnu na cesti pa znaju da te znaju od nekud, jer ljudi su bombardirani raznim informacijama, a tako i raznim novim licima, pa jedna bakica misli da te zna s mise, netko misli da je išao s tobom na faks, netko da si sestrina prijateljica i tako dalje, ali sada sam Ivana Marić iz „Tvoje lice zvuči poznato“ i to na prvi pogled. Mislim da su se stvari malo konkretizirale.
Tomica: Da li to, na neki način, tebe rastužuje? Da netko, tko ima takav glas, tko pjeva kao ti, mora biti u jednom takvom showu da bi uopće ljudima dokazao da nešto zna.
Ivana: Na taj show gledam kao na nešto super pozitivno i uveseljava me što je napokon uopće došla ta prilika. Bila bih tužna da sam završila svoju karijeru ili da sam u međuvremenu odustala boreći se za neki svoj prostor. Znači, evo, ustrajnost se na kraju isplati, odnosno dođe sve na svoje i nadam se da će ovo biti tih mojih 5 minuta da dođem na poziciju koju već čekam jako puno vremena. Mislim da se ništa ne događa slučajno i da postoji razlog zašto je ovo došlo baš u ovom trenutku, nakon toliko godina, kad sam se razvila u osobu, ženu i pjevačicu koja točno zna što želi i kakva želi biti. To mi je možda i najdraže u svemu.
Tomica: Po mojem osobnom mišljenju, izrastaš baš u pravu zvijezdu. Ove zadnje pjesme mi se baš sviđaju, imaju trajnu kvalitetu i vokal koji se pamti. Koliko je uopće teško dobiti takve pjesme?
Ivana: Nije teško dobiti pjesme ako se na pravi način pristupi i ako znaš što tražiš. Ova tri singla koja su izašla u jednom novom periodu mene, od kad sam prešla u „Hit Records“ i eto, započela suradnju s Antom Pecotićem, ispalo je da se ne zna tko je zadovoljniji, što sam ja njega dobila ili on mene. Sad mi je cilj malo i promijeniti nešto, ne stilski, nego napraviti neki pomak, da se malo sad to sve digne na neku drugu razinu. Sad se, recimo, širi moja publika, od jako mladih ljudi i djece do starijih ljudi koji su me isto tako otkrili i povezali „A, to je ona mala iz te i te priče“ tako da mislim da bih trebala napraviti nešto što će zadovoljavati sve, a da ne ide u nekom šund smjeru; to je najteže postići.
Tomica: Ti si u biti iznimno pozitivna osoba, je li tako? Ljudi pjevaju o ljubavima koje su propale, koje su bivše, koje su otišle. Ne znam jesam li još koju pjesmu, osim tvoje, u zadnje vrijeme čuo, koja pjeva o ljubavi koja je dobra i koja se događa sad, a nije poskočica, nego je baš ozbiljna pjesma, ima snažnu emociju.
Ivana: To nije slučajno, to smo namjenski išli napraviti. Rekla sam Anti Pecotiću: "Daj mi neku happy pjesmu, neki happy end. Moram se nasmijati u spotu, fali mi to.
{youtube}vcajpn7ulcM{/youtube}
Tomica: Kad smo već kod te pjesme, i kod nekih pozitiva, kako nam je Vjeko reagirao na tvog partnera u spotu? Ipak su to pločice, trbušnjaci, znaš, ono...
Ivana: Pa bilo je više varijanti kad smo smišljali kako će izgledati spot, jer moji spotovi su najčešće moja idea i scenarij pa tako i u snimanju za „Pamtim ovu ljubav“. Sasvim slučajno smo došli do mladog, nabildanog, zgodnog Adisa, koji se oduševljeno odazvao na moj poziv. Nedugo zatim je postao svjetski prvak u fitnesu, a eto, otkrila sam u njemu i talenat - želi se baviti glumom tako da mu je bilo super što sam mu dala priliku da se dokaže i na tom polju, jer je na kraju cijeli spot ispao jako uvjerljiv.
Uglavnom, Vjeko nije imao ništa protiv. On shvaća moj profesionalizam i štoviše, bio je na snimanju i popratio sve fotoobjektivom.
Tomica: Fotosession je on vodio?
Ivana: Sve fotke su njegove, da.
Tomica: Da, idući interview ću posvetiti temi "kako fotkati svoju ženu s drugim".
Ivana: Pitala sam ga to i rekao mi je :"Uf, u nekim situacijama sam se trebao okrenuti na drugu stranu“. Ali, on je simpatičan u toj cijeloj priči. Bitno je povjerenje između ljudi, a to što se za potrebe posla radi tako, sve je ok dok je u nekim granicama. Rekla sam - okej mogu imati partnera u spotu, možemo se mi grliti i plesati, ali dalje od toga ne ide, niti mislim da mi je to potrebno za vrstu muzike kojom se bavim.
Tomica: Kakav je feeling čuti sebe na radiju?
Ivana: Jako malo slušam radio, ali da, dobar je filing. Dogodi se ono: "Wow, čuj, moja pjesma! Otkad nisam uopće čula svoju pjesmu!", jer nikad ne slušam svoje pjesme. Kad sam doma, puštam si nekakve ploče, slušam nešto što volim slušati, što sam od prije voljela. Nikad se nije dogodilo da sjednem i puštam sebi svoje pjesme i sad ja, ono, uživam, uz svoje pjesme. Znači, u biti to je sad jedina prilika da ih malo poslušam, ali definitivno, fin osjećaj.
Tomica: Planovi? Još jedan singl i onda album, konačno?
Ivana: Uopće ne razmišljam o albumu. Album mi je na neki način beskoristan u današnje vrijeme i puno košta samo izdavanje albuma, izdavačka kuća mora puno uložiti, a ne možeš taj novac zaraditi jer se apsolutno ništa ne prodaje. Ne znam, eto, kad je zadnji put neko od vas kupio CD?
Tomica: Ja jesam.
Ivana: Jesi?
Tomica: Nedavno.
Uto je stiglo toplo predjelo - rižoto od koprive s talijanskim Burattina sirom i svježim crnim tartufima.
Darko Lugarić uz je ovaj divni rižoto sljubio bijeli Cuvée Batina vinarije Kalazić.
Tomica: Okej, tu neku pjevačku priču, to smo malo prošli. Došla si u Zagreb, hajmo reći u Hrvatsku, s 19 godina. Kakva je razlika kuhinje, Hercegovina - Zagreb?
Ivana: Pa što ja znam, u Zagrebu već možeš naći i sve što se kod nas dolje jede, tako da ono, nije mi bio neki šok. Ali, otkrila sam puno nekih novih jela i novih recepata za koje kod nas nikad nisam čula. Recimo, mi nikad nismo radili knedle; prve knedle sam probala kad sam došla u Zagreb, isto tako i štrukle i takva jela. Generalno, ja volim jesti sve, tako da mi je i ova ovdje kuhinja ok. Prilagodila sam se nekim stvarima, ali opet, kad odem kod mame na sarmu i pojedem mamin burek, to je za mene vrhunac svega.
Tomica: Osim mamine kuhinje, nekakav vrhunac gastronomije je... Što? Što ti voliš? Što je tebi, kao osobi, najdraže?
Ivana: Pa recimo, za sad, ovo što jedemo ovdje, kao da sam ja birala. Volim tu mješavinu različitih okusa, volim te jake dodatke kao što su tartufi. Iznimno volim morske plodove, znači sve ono gdje se mogu naći škampi, kozice, hobotnice i tako dalje. To je za mene uvijek top, ili neka super divlja riba, kovač recimo. Najbolje što sam jela je bio kovač u nekim varijantama.
Tomica: Znači, u svakom slučaju, neka moderna kuhinja, ovako nešto, lagano?
Ivana: Da, volim kad se ne osjećam pretrpano nakon hrane. Znači, nisam ljubitelj nikakvog roštilja niti tih varijanta, to ne podnosi moj organizam. Volim sve što je, hajmo reći, light i čiji okus može dugo ostati u ustima.
Tomica: Koliko kuhaš doma, s obzirom na estradu i na cijelu tu priču?
Ivana: Moje divno malo dijete je užasno izbirljivo, jede par osnovnih namirnica pa se moja kuhinja svodi na tu dječju kuhinju. Ja sam najčešće vani. Jedem ponekad s nogu negdje u prolazu kad je neki intenzivan radni dan, a nekako volim spojiti ugodno s korisnim pa dogovarati sastanke uz neku finu klopicu.
Tomica: Koliko znam, Vjeko dobro kuha.
Ivana: Da, Vjeko je, rekla bih neotkriveni talenat koji će eto, isto, nadam se, dobiti svoju priliku. To je jedna od mojih ideja, jednog dana se, uz njegovu podršku početi baviti ugostiteljstvom, odnosno, više namijenjeno njemu... uz moje ime i njegov rad.
Tomica: Što najviše voli kuhati? Zadnji put sam gledao nekakve kozice, ako se ne varam?
Ivana: Joj, tako mi je žao što jučer nisam fotkala, imali smo wok. Izvrsno! Izvrsno radi sve što ima veze s azijskom kuhinjom, išao je i na suši akademiju. On uglavnom eksperimentira i jako malo koristi recepte. On stvara. Njemu daš ništa, on od toga napravi nešto. Otvori frižider i na pitanje „Što ćemo za večeru?“, kaže: "Evo, sad ću ja nešto složit“. Od snacka nekog uz gledanje filma, kad on ide napraviti nekakve male zalogajčiće, donese čudesa nekakva na tanjuru, za koja ja ne znam da postoje, da imam to u frižideru i ne znam što bih s tim napravila kad to vidim, a on to sve složi i jako pazi na aranžiranje i sve skupa. To kad vidiš ako i nisi gladan, moraš jesti, jer je to tako fino.
Tomica: Gledao sam neke fotke, to stvarno lijepo izgleda, bez daljnjega.
Igrom slučaja živiš u Zagrebu. Kad bi birala mjesto življenja, ali po gastronomiji, to bi bilo - gdje?
Ivana: Po gastronomiji? Pa definitivno nešto uz more, znači, negdje na Jadranu. Otok bi bila moja neka najveća želja, ne samo vezano uz gastronomiju nego i inače uz tu neku izolaciju od cijelog svijeta i nekakav mir i ljepotu življenja. Do sada, sve što sam najljepše doživjela bilo je na otocima. I mislim da... ok, sad su te neke zabrane za ribolov i moraš imati sto nekakvih dozvola, ali pomisao da ono, isplovi ti muž ujutro, u barci, na more i donese ti frišku ribu, to mi je san snova.
Tomica: A ako pričamo o nečem daljem... Japan, Italija, neka druga varijanta?
Ivana: Azijska kuhinja mi se jako sviđa, sve to mi isto jako paše. Recimo, meksičke varijante i sve prezačinjeno mi ne paše. I tako, uglavnom, zasitila sam se u životu odojka, janjetine, roštilja i svega toga, ali nikad se nakon tog nisam dobro osjećala, tijelo uvijek daje neke znakove što ti paše, što ti ne paše. Ne treba mi doktor da mi kaže: nemoj to jesti, to ti nije dobro, jer eto, tijelo ti sve kaže samo.
Tomica: Vegetarijanstvo ?
Ivana: Razmišljala sam o tome, nakon što sam sasvim slučajno pogledala neke video klipove po internetu i mislim da za to treba ili strašna volja ili stvarno ta neka poruka tijela koja ti kaže „nisi ti za meso, bolje ti je bez mesa“ ili tako nešto. Probala sam, ali meni čak i posni petak nekad teško padne. Mislim da mi po mojoj krvnoj grupi neka određena vrsta i količina mesa jako dobro odgovara.
Tomica: Znači, ne povodiš se za nekim trendovima?
Ivana: Ne povodim se na takav način da bih slijedila nešto samo zato što je trend, ali volim sve novo što se pojavi, volim isprobati nove stvari i nemam nekakvih zadrški. Žao mi je, na primjer, možemo to nazvati kao neki trend koji se kod nas u Zagrebu se još nije proširio tipa jegulje i žabe iz Vida, to mi nije jasno kako u Zagrebu nema, bar nisam našla gdje mogu otići na žabe. A to je takva delikatesa, to je takav specijalitet!
Tomica: Dosta putuješ. Što zbog posla, a koliko znam, voliš i privatno putovati, ti i Vjeko guštate u tome. Koliko na takvim putovanjima obilazite vinarije, OPG-ove i otkrivate nove stvari?
Ivana: To mi je, nekako, uvijek glavni cilj putovanja, vidjeti neke povijesne znamenitost, arhitekturu, a odmah uz to mi je glavno upoznati ljude kroz njihovu kuhinju i kroz njihovo vino, kroz ono što oni konzumiraju. To je u biti najljepši dio svakog putovanja. I puno više se sazna o ljudima i upoznaš ih kad radiš ono što oni rade i vidiš kako oni žive u mjestu gdje žive. Samim time mi je jedno od najneprivlačnijih destinacija Amerika; New York i slično...
Usporedbe radi, samo jedna Hrvatska ima toliko prekrasnih mjesta, otoka... Uvijek ističem otoke, jer ih toliko ima i toliko su neistraženi, na toliko mjesta imam za otići tako da još uvijek nemam želju putovati negdje dalje. Imam, jaku želju istražiti sve što nudi Hrvatska.
Agava drži više vrsta maslinovih ulja, jer njihovi različiti okusi ulja odgovaraju različitim okusima hrane. Na našem stolu stajala su tri različita - Bjelica i Aurum uljare Salvela (Agroprodukt) iz Istre te Torkul uljare Fanito iz Vela Luke na otoku Korčuli.
Tomica: Koliko poznaješ maslinova ulja?
Ivana: Nisam neki ekspert, ali znam prepoznati dobro od lošeg.
Tomica: Koliko su ti bitni ti nekakvi dodaci jelima, od cvijeta soli, ulja, začina i takvih nekih stvari, a ne samo glavna namirnica?
Ivana: To je nešto u što je mene uveo moj muž i što sam s njim kroz njegov interes i znanje upoznala i puno toga naučila. Ono što imam doma, to je ono što je uglavnom on nabavio, a on uvijek nabavlja najbolje. Nekad on ima više vremena obići sva ta događanja, sajmove i tako nabaviti neke super dodatke koje zna i koristiti. Tako da u tom dijelu našeg kućanstva stvarno njemu prepuštam glavnu ulogu i u kući ne smije biti da nema vrhunskog ulja, cvijeta soli ili himalajske soli...
Tomica: Za sve ovo vrijeme koliko živiš u Zagrebu, jesi li obišla vinske regije uz sam Zagreb, Plešivicu i Zelinu?
Ivana: Baš i ne.
Tomica: Zašto?
Ivana: Nisam ih išla osobno obilaziti. Isprobala sam, mislim, sva njihova vina, ali... Ne znam, nemam dovoljno vremena za sve što bih voljela vidjeti i raditi. Mislim da je to vrijeme glavna stavka. U zadnje vrijeme, kako mi dijete raste, što je odraslija, to se bolje možemo organizirati, lakše ju mogu ostaviti na čuvanje kod mame, malo bezbrižnije nego kad je bila mlađa. Možda sad odemo. Nisam ja dugo u toj nekoj ljubavi istraživanja gastronomije i vina i svega.
Glavno jelo je bila spektakularno odlična vratina od crne slavonske svinje s kremom od buče, uz glazirane kestene s kaduljom i redukcijom od Madeira vina.
Na svaki tanjur Belizar je posipao i malo cvijeta soli.
Iako nismo ni sumnjali, doista se dokazao. Kad god dođemo, oduševi nas bar s jednim ili dva jela, a to nije tako jednostavno kad je sve odlično.
Darko nam je uz ovo jelo u čašu natočio odlično crveno vino Degarra iz Zadra. Ovom ćemo se vinu malo bolje posvetiti nekom drugom prilikom.
Tomica: A vina, koja vina su po tvom guštu?
Ivana: Generalno su mi uvijek draže neke kupaže. A ono kad idem na nešto sigurno, kad sam negdje gdje ne znam ili se nudi nešto što mi nije poznato, uvijek odabirem merlot koji mi je najbliži po nekom mojem ženskom ukusu.
Tomica: Mekan, fin, podatan.
Ivana: Da, uvijek može proći.
Od bijelih vina odabirem najčešće malvaziju. To mojem nepcu uvijek dobro prođe.
Tomica: Ako smijem primijetiti, nisam sad čuo ni Žilavke ni Blatine.
Ivana: Da, Žilavka i Blatina... Jako sam sretna što se zadnjih godina fino počelo promovirati hercegovačko vino i što su se hercegovački vinari još malo više uozbiljili i počeli raditi fakat ozbiljne stvari, recimo Nuić koji proizvodi izvrsna vina, može se pohvaliti s odličnim žilavkama i blatinama i mislim da tu nema greške, ali to što sam ja Hercegovka ne mora značiti da mi uvijek najbolje pašu hercegovačka vina. Ima situacija i prilika, na primjer Noć blatine, kad je blatina nezaobilazna i mislim da se ne može ni s tim pogriješiti, ali merlot je malo mekši i paše za moj ženski ukus.
Tomica: Postoji neki, hajmo reći, mit - estrada, hodanje okolo, vrhunska klopa... Koliko se u biti uopće stigne uživati ovako u nekim restoranima, vinima? Zapravo je to dosta stresan i naporan posao, zar ne?.
Ivana: Da, jako je malo prilika i općenito se ljudi malo razumiju u cijelu tu priču. Imaš onu kategoriju jako bogatih slavnih koji imaju jako puno love i samo biraju najskuplje jer, kao, to se podrazumijeva da je najbolje. Imaš kategoriju onih kojima su domet pizza, ćevapi, hamburger, fast food općenito. I probrana neka ekipa koja zna uživati, nije slučajnost da se pronalazimo i nalazimo, koji smo više onako hedonistički nastrojeni prema toj cijeloj priči. Ja nikad ne jedem samo da bih se najela, nego mi je to uvijek nekakav obred, neki ritual, kao kad neko ode na masažu, priuštiti si nešto za sebe, meni je to neki fin objed.
Tomica: Koji dio Hrvatske si najviše istražila do sada?
Ivana: Evo, Dalmacija. Srednja Dalmacija.
Tomica: Srednja Dalmacija? Što znači to? Otoci kompletni ili?
Ivana: Pa da, još od ranih dana, dok sam još živjela u Hercegovini, nama je iz Čapljine, recimo, do Makarske nekih sat i pol vremena. Do Dubrovnika isto tako, tako da ono, uvijek je bila neka ta relacija, idemo ili prema Makarskoj ili prema Dubrovniku. Kasnije, kad sam prešla u Zagreb, sve što sam se kretala je bilo uvijek od Zagreba prema Splitu i na relaciji Split - Šibenik - Zadar pa do Makarske i svi ti otoci od Lošinja, Visa, Silbe, Korčule. Mislim da je to baš zbog tih ljetovanja, jer nemamo dovoljno vremena putovati samo radi samog istraživanja, onda uklopimo to sve skupa u neki godišnji odmor i to je to.
Tomica: Bez čega ne možeš - pričamo o hrani i piću... Bez čega ne možeš zamisliti ijedan dan uopće?
Ivana: Pa, bez dovoljno količine vode, za početak, to je nekakva osnova svega. Čak i između svake promjene vina, između kave i bilo čega drugoga, bez jedne čaše vode ili par gutljaja, to sve nema smisla, sve se izmiješa i mora se isprati grlo. Isto tako, treba se organizam osjećati zdravo da bi mogao uživati u svemu što prima.
Došlo je vrijeme za desert. To je bio Semifreddo od lješnjaka s Matcha zelenim čajem i emulzijom od maslinovog ulja i limuna. Belizar je ovdje upotrijebio ulje s limunom uljare Lisjak iz Kopra, specifično po tome što nije aromatizirano limunom, već rađeno hladnim prešanjem maslina i sicilijanskih limuna zajedno.
Tomica: Još samo dva, tri pitanja. Reci ti meni... Deserti, čokolade, slatko..?
Ivana: To je valjda jedan od razloga zašto ja uspijevam već godinama zadržati svoju liniju bez nekih velikih dijeta, što nisam ovisnik ni veliki ljubitelj slatkog. Isto kao i sve ostalo, volim probati i degustirati sve novo što vidim, ali postoji tek par slatkih delicija koje su mi omiljene. Čokoladni sufle, rožate i neke torte s lješnjacima i tako nešto, to je po nekom mom ukusu. Ne volim ništa prekremasto, ne volim parfe kreme, šlag i tome slično. Isprobati nešto specifično mi je genijalno, ali moj želudac ne može podnijeti veliku količinu slatkog. Zna se dogoditi da nakon nekog super fenomenalnog ručka uopće nemam potrebu pojesti na kraju desert, ali volim, recimo, od muža ili prijatelja probati ono što su oni naručili, onako, čisto da osjetim kakvog je okusa, u čemu je fora.
Prilika za istraživanje se pojavila i u Agavi za vrijeme ovog razgovora. Donio nam je Belizar još i tart od Guanaja grand cru čokolade sa cvijetom soli i čilijem te emulzijom od maslinovog ulja i naranče (također uljare Lisjak), a probali smo i neke torte.. U svakom slučaju, uživali smo svi.
Tomica: Još nešto... Vjera ti je dosta važna?
Ivana: Jest.
Tomica: Oduvijek?
Ivana: Pa, oduvijek... Još kad si mali, ne kužiš te neke stvari, osjećaš se kao da te mama i tata prisiljavaju da ideš na misu i takve stvari, ali to ostavi neki dublji trag jer kasnije osjetiš koliko u svemu tome pronađeš sebe, pronađeš nekakvu utjehu u raznim teškim situacijama, pronađeš nešto na što se uvijek možeš osloniti. Ne moraš imati fizičku osobu, predmet ili nešto pokraj sebe. Dovoljno je imati vjeru u nešto što te vodi u životu i možeš sve. Sve dobije smisao.
Tomica: U nekakvoj budućnosti, nekakav dio duhovne glazbe?
Ivana: Pa, recimo, evo, baš mi je iznimna čast što sam u zadnje vrijeme i kroz ovaj show radim s Ivanom Husar koja je već duže vrijeme u duhovnoj glazbi. S njom sam se imala priliku sada zbližiti i upoznala sam, sad već mog dragog prijatelja, Alana Hržicu, koji je čudo od djeteta, koji me oduševio na sve moguće načine i mislim da na tom putu postoji velika opcija za moguću suradnju. Za sad smo svakog utorka na kamenitim vratima pa ćemo vidjeti što Bog da. Ali, u svakom slučaju bih se voljela i tome posvetiti. Ne volim ništa forsirati, mislim da ni sam Bog od nas ne traži da se išta forsira, nego da pustimo i njemu da povuče neke konce.
Tomica: Hvala ti puno na ovom razgovoru i druženju.
Ivana: Hvala tebi, hvala vama.
