Nakon prvog radnog dana 10. VINOcoma vraćam se na Kvarner i već u busu tipkam ono što želim napisati. Opet osjećam privilegiju što se takav jedan festival može doživjeti unutar povijesnih zidina hotela Esplanade i mislim da ne postoji bolje mjesto za sami festival u cijeloj zemlji. Neću previše hvalisati samu organizaciju festivala, broj izlagača, ljubaznost hotelskog osoblja, sam vinski ugođaj i sve popratne stvari jer se bojim da tekst ne poprimi jake note patetičnosti kao što vino poprima arome jako paljene barrique bačve. Patetičnost preskačemo, ali ide poruka direktoru festivala, gospodinu Dropuljiću: "Održite nam festival živim još dugo."
Za prošli festival pokušao sam se novinarski pripremiti. Sastavio sam pitanja za pojedine vinare, ali plan mi se utopio među buteljama, tj. ja sam se utopio među buteljama, a pitanja sa mnom. Pitanja nisu došla niti blizu vinara. Za današnje otvaranje nisam ni razmislio što ću i kako ću. Još za vrijeme trajanja onih standardnih uvodnih riječi ministra Lorencina i direktora festivala, odlazim po čašu i krećem u pohod. Za početak, recimo to tako "hvalim more al' se držim kraja". Par riječi s Markotom i prelazim do stola Kutjeva d.d. Čaša mlade graševine Kutjeva d.d. i hitro do stola Belja. Nemam volje istraživati nove vinare. Držim se kutjevačkog geografskog područja i dolazim lagano do stola Sontacchia , pa nazad do Adžića. Bilo je tu još dosta toga, ali da vam ne lažem, te butelje mi nisu bile glavna poanta susreta u Esplanadi. Ako vas zanima koje vino je hit, ako vas zanimaju šećeri i kiseline pojedine butelje slobodno pitajte Stiplošeka i druge dečke. Ja idem dalje, do Stručića. Sanja maše, toči vino, upoznajem Tomislava i vrlo brzo dogovaramo možebitnu suradnju za iduću berbu.
Uz samu Esplanadu, Stručići su jedna od tri stavke koje su mi popravili raspoloženje na samom festivalu. Druge dvije su vinarija Sontacchi i svakako Bijeli grozd. Zajedničko svim trima stavkama je vinski turizam. Prvo me je Sontacchi nezamislivo obradovao informacijama da svoje smještajne kapacitete u Kutjevu vrlo dobro prodaje stranim turistima, da mu gosti mahnito kupuju kulen i slične stvari iz vlastite proizvodnje. Halo, stranci u Kutjevu ! Jel ovo poklon za pod bor?! Sontacchi me baš razveselio. "Bit će nešto od toga Kutjeva." – ponavljao sam u sebi dok sam s njim razgovarao.
Onda su Stručići samo nastavili tamo gdje je Sontacchi stao. Oni također govore da gostiju ima, da se vino prodaje, da se grade novi kapaciteti, da se povlače novci iz europskih fondova i tako dalje i tako dalje.
Pozitivne priče poput Stručića i Sontacchia trebaju svakom kutu naše zemlje. Također, svim tim pričama treba i Bijeli grozd. Projekt G.E.T. Reporta kojim odaju priznanje svim sudionicima pozitivnih priča na polju vinskog turizma. Mora se naći netko tko će prepoznati i nagraditi nečiji rad tijekom cijele godine i reći: "Bravo, radite super priču. Nastavite se razvijati u tom smjeru. Mi vas pratimo i imate našu potporu."
Naravno da sam znao za Bijeli grozd i ranije, ali nisam znao njegovu težinu u pravom omjeru. Nisam siguran da li i u kojoj mjeri neka od državnih ustanova dodjeljuje priznanja pojedinim vinarima i gospodarstvima za doprinos u razvoju vinskog turizma, ali bez obzira na to, sudionicima turističke vinske priče u Hrvatskoj treba priznanje i "s terena". Zato imamo Bijeli grozd. Ovo je bila 4. godina i nadam se da je ovo samo početak u njihovom brojanju. Bijeli grozd mora s vremenom prerasti u nešto puno veće.
Kako god, Esplanade mi je i dalje mitsko mjesto za ovakav jedan festival. Oni koji znaju priču o Orient Expressu, ulozi Esplanade za suvremenu gastro scenu u Zagrebu i svim slavnim svjetskim osobama koje su defilirale tim hodnicima, znat će zašto zaslužuje prefiks kraljevski.
Kralj VINOcom je u subotu zatvorio vrata festivala i do sljedeće godine će kraljevski -suvereno vladati unutar Esplanadinih zidina. Siguran je u nastojanju da svoje kraljevsko mjesto među vinskim događajima zadrži i dogodine.
Živio kralj!
