Dva mlada vinara s Korčule od kojih puno očekujemo

Otok Korčula, divan i predivan, zelen i pitom, a opet skupa s morem zna biti grub i divlji. Otok je to koji mi je posebice prirastao srcu, koji je točno razlog ne znam ni sam, ali vinska priča Korčule je sigurno jedan od razloga.

Naravno, kraljevi vina na Korčuli su Pošip i Grk, pa onda sve ostalo. Međutim, u ovom tekstu nećemo baš puno o sortama, više ćemo o ljudima.

Postoje na tom otoku dva mlada, možemo reći i mala vinara, od kojih jako puno očekujem. Imaju oni iza sebe već neke rezultate, posebno Petar, ali njihovo vrijeme tek dolazi - riječ je o Petru Bačiću i Frani Didoviću.

Ok, ne znam s kojim da krenem; ništa, ako je pismo Petar, a glava Frane - ide, ide, ide - eto ga, glava dakle, Frano Didović.

Vinarija Didovinka, u kojoj je Frano sve više alfa i omega, nalazi se u Smokvici. Možemo reći da je to trenutno mala vinarija; imaju nešto hektara svojih vinograda i, naravno, nešto uzimaju u zakup.

Frano koji je školovani enolog trenutno ima samo jednu veliku želju - tehnološki unaprijediti vinariju. Vina koja trenutno proizvode su vrlo korektna, vrlo sortna i užitna, bez ikakvih mana, ali za korak više koji Frano želi treba i bolja tehnologija.

Ipak, vidi se potpis mladog vinara - kroz sva vina provlači se ta neka ista prepoznatljiva nit.

Vina su vrlo čista i precizna, rekli bi pomalo ozbiljna. Franina vina imaju u sebi nešto duboko, imaju izražen vrlo ozbiljan karakter. Kada kušate njegova vina htjeli, ne htjeli, u jednom trenu ćete zastati i početi razmišljati o njima.

Naravno, Frano voli ozbiljna vina - odležana, macerirana vina koja imaju složenu strukturu i dubinu i u budućnosti, njegova će vinarija raditi baš takva vina.

To što voli takva vina i nije neko čudo i sam Frane je takav – miran staložen i odmjeren - na svako pitanje koje mu postavite dobro će razmisliti prije odgovora. Iz svakog svog vina pokušava izvući najbolje što može s trenutnom tehnologijom, zna točno što mu fali, ali ne žali se. Polako i sigurno ide svojim putem.

Svega toga ne bi bilo da nema podršku obitelji jer njegovi roditelji su  započeli proizvodnju vina i postavili vinariju na jedan nivo te mu stvorili dobre temelje na kojima može graditi lijepu vinsku priču.

Frano želi tehnološki napredak, ali i poštuje tradiciju tako da ne sumnjam  da će iz svake sfere uzeti najbolje i stvarati vina kakva želi. Stasit je ovo momak, čvrstih stavova i jasnih ciljeva pa će takva biti i njegova vina.

Poigrat će se opcijama koje vino pruža i pokušati dobiti što bolje vino, ali osnova će naravno biti moćna vina izraženog karaktera.

Osobno od Frane Didovića puno očekujem u budućnosti; iz njegovog podruma izlazit će šampionska vina i da, baš se veselim mogućnosti da pratim njegov razvoj.

Za razliku od Frane Didovića, Petar Bačić je već pomalo znano ime u svijetu vinarstva što je i logično jer je nešto i stariji i iskusniji.

O Petru sam već pisao i, za razliku od Frane, Petar je nekako plah i tih. Ima u njemu neka umjetnička crta. Mene najviše podsjeća na more - tih, nježan i mio, ali se u njemu krije ogromna snaga koju će pokazati kad to bude trebalo i kad ju najmanje očekujete.

Petar je skloniji laganijim vinima lepršavog stila i nježne elegancije.

Elegancija je pridjev koji možda najbolje opisuje njegova vina. Sva su nježna, pitka, izuzetno užitna i vrlo čista. Ono što je bitno je da su mu vina izrazito sortna i vrlo lijepo izbalansirana. Kada ih kušate onako redom, vidjet ćete njegov potpis u svakoj čaši.

Petar je vinar koji ima izgrađen vrlo prepoznatljiv stil i ako smijem reći, jako dobar stil.

Još jedna stvar - u budućnosti bi u svom vinskom opusu trebao imati samo autohtone sorte.

Pričati o njihovim vinima, a ne spomenuti etikete bio bi grijeh - to je predivna priča! Tonka Lujanac se u dizajnu poigrala raznim cvijećem, biljem i naravno, lozom i dobila je etikete koje meni osobno savršeno prezentiraju njihova vina.

Sjedeći na terasi Petrove vinarije koja se nalazi u Črnjoj Luci nedaleko od Blata, koja ima pogled od milijun dolara, i uživajući u njegovim vinima, ne možete ne zaključiti kako je život lijep, ma što lijep, predivan.

Petar je vrlo ustrajan lik, a svoju umjetničku stranu izražava kroz vina - konstantno se igra, pokušava nešto novo i bolje, naravno pazeći da pritom ne naruši već stečenu kvalitetu.

Ipak meni osobno njihova najbolja priča je pjenušac koji je iznimno dobar, ne samo za prilike Dalmacije, već cijele Hrvatske. Dobro, možda sam tu malo pristran jer u taj pjenušac upleteni su malo i moji prsti, ali to vam je samo jedan razlog više da ga probate i vidite jesam li u pravu. Vjerujte, kad ga probate, zaljubit ćete se u njega.

Petar je od Cetinke, njihove autohtone sorte, uspio dobiti svježinu i lepršavost kakva se rijetko viđa u Dalmaciji, ali to je samo dokaz da treba sanjati i ostvarivati svoje snove. Trenutno rade na tome da se nađu na tržištu u Zagrebu, a kad se nađu, vrlo brzo će ga i osvojiti.

Vinarija Bačić je mjesto koje jednostavno morate posjetiti!

Imaju oni i smještaj i sve što vam treba. Vjerujte mi, Petar Bačić je vinski sanjar s kojim ćemo svi zajedno u budućnosti dosanjati predivne i velike vinske snove.

Dodatne informacije: