Da kojim slučajem živi u nekoj drugoj zemlji, u zemlji s drugačijim razmišljanjima, prioritetima i kriterijima, njegova bi priča sigurno izgledala bitno drugačije i, naravno, pozitivnije. A priča ide ovako...
Prije sad već podosta godina na Krku smo radili reportažu o jednom mladom, novom vinaru koji radi nešto drugačije. Da, bili smo kod Ivice Dobrinčića. Već tada, njegova žlahtina Šipun bila je izuzetno kvalitetna; vino je to koje vas je oduševljavalo u svakom pogledu. Radio je neke nove stare sorte, ali o tome malo kasnije. Danas vinarija Šipun ima oko šest hektara vinograda, odnosno oko 40.000 loza i proizvodi žlahtinu sansigot i trojišćinu. Glavna tržišta su im šire lokalno područje, Dalmacija, Zagreb, zemlje EU i SAD. Podrum je još uvijek u Vrbniku, a Ivica još uvijek ima puno vinogradarsko-vinarskih ideja, iako je već pomalo umoran... I tu počinje prava priča.
Ivica Dobrinčić uz vinarstvo se bavi i rasadničarstvom; uostalom, on je agronomske struke pa to nije ništa čudno. No on je i pomalo vizionar i pomalo romantik pa kreće u revitalizaciju starih sorata. "Odlično, za svaku pohvalu!", reći ćete, no od pohvala se ne živi. Dakle, 15 godina je Ivica uložio u obnovu sorte sansigot (sušćan) i spasio ju od izumiranja; obilazio je stare vinograde na Susku i na Krku, na Puntarskoj krasi, u „škatulama“ (manje parcele s nanesenom zemljom, ograđene gromačama - suhozidima) birao trs po trs, uzgajao, rasađivao i sadio te polako, vrlo polako vraćao sansigot u život. Kada je imao dovoljno loza, uslijedila je i prva berba. Potom je trebalo još nekoliko berbi da se upozna sansigot kao vino, da od sorte dobije ono najbolje.
Danas je to lijepo crveno vino, pogodno za svakodnevnu upotrebu, a nije nimalo banalno. Sansigot Šipun je lagano voćno vino, prijatnih tanina, zavodljivih herbalnih nota i krajnje lepršavih kiselina koje mu omogućuju da se nosi i s ozbiljnijim zalogajima u tanjuru i daju mu jasan potencijal za odležavanje.
Za to je trebalo 15 godina, a sada još tko zna koliko će trebati da od njega marketinški napravi brend. Dakle, za to je potrebna iznimna ustrajnost, volja i znanje i, naravno, malo sreće jer sada, kada je Sansigot u bocama, kreće borba za tržište; a tu uvijek trebate malo sreće.
Ista se priča ponavlja i s trojišćinom - ista borba za njen opstanak, godine truda, ali dobili smo sasvim drugačiji rose. Trojišćina Šipun je rose izrazitih sortnih karakteristika, izraženih mirisa dinje i lubenice. To je nježno i svježe ružičasto vino, svježih voćnih aroma, intenzivnog okusa i dugog završetka. Dobro rashlađeno, ovo je vino idealno za aperitiv, iako lijepo paše i uz slane zalogaje poput pršuta ili zrelog sira.
Naravno, sve to omogućila je žlahtina, jer njegova Žlahtina Šipun (šipun bi na starohrvatskom značilo ruža) nikad nije imala problema s prodajom. Naravno, to joj je omogućila beskompromisna kvaliteta. Žlahtina Šipun je fino, nenametljivo i nježno vino, slamnatožute boje sa zelenkastim odsjajem karakterističnim za Žlahtinu. U mirisu se ističe citrusno - travnati, mineralni karakter.
Sad dolazimo do onog dijela s kojim smo započeli tekst.
Ivica sam započinje svoju vinarsku priču; dakle, ne nasljeđuje vinograde i podrum. Sam stvara podrum i ovih šest hektara vinograda; naravno uz veliku podršku obitelji. Kad smo već kod obitelji, Ivica ima četvero djece, od kojih najstariji sada već ima 15 godina i itekako sudjeluje u radu vinarije, ali samim time stvara još jednu varijablu u Ivičinim računicama. Naime, sve ovo, do sad napisano, je ljepši dio priče, ali postoji i onaj drugi...
Podrum Šipun "puca po šavovima" od manjka prostora. Trebalo bi krenuti u gradnju novog, većeg i funkcionalnijeg podruma, što naravno iziskuje poveća financijska izdvajanja. Naravno na pamet nam odmah padaju EU fondovi, ali kako čujemo od Ivice, nije to baš samo tako... U toj proceduri je puno nepoznanica, puno nepredviđenih troškova i sijaset zavrzlama.
"Mnogi troškovi, pogotovo oni prvotni nisu sufinancirani ili jesu samo manjim dijelom; postoje referentne cijene temeljem kojih se vrši sufinanciranje, a one su znatno niže od realnih. Procedura je neminovna, vrijeme brzo prođe, a treba održavati i tekuće poslovanje… Dugo se čekalo lokalni prostorni plan, a budući da bi gradnja podruma bila na rubnom dijelu Vrbničkog polja kao gradnja van zone gradnje na prirodnim područjima – što je po prostornom planu omogućeno, ali je novina – slijede i neke dodatne nepoznanice. Da ne spominjemo kako su cijene građevinskih radova značajno porasle, a i nema ih tko izvesti jer nedostaje ljudi." - objašnjava Ivica Dobrinčić.
Tako dolazimo do situacije da bi trebalo proširiti nasade, ali nemate gdje preraditi i spremiti vino; dakle trebate veći podrum što zahtijeva financije koje možete dobiti povećanjem posla i tu se polako zatvara krug, ali onako, pomalo sizifovski. Kako je Ivica pomalo perfekcionist kada je vino u pitanju, tako i podrum mora biti pravi podrum, što je trenutno, kako stvari stoje, nemoguća misija i da, zato je pomalo umoran.
Ako svedemo taj problem na balkansku jednostavnost to izgleda ovako: nije naslijedio uhodanu konobu, sve je stvarao sam i normalno je da mu je teško. No Ivica Dobrinčić je spasio dvije stare hrvatske sorte od izumiranja; promijenio je popis autohtonih sorata vinske Hrvatske... Zar ijedan pravi vinar može željeti više?
To nisu samo autohtone sorte, to je i turistički alat; samo to treba shvatiti, jer graševina nije samo naša, plavac mali nam je vezan za zinfandel, malvazije imamo i u drugim zemljama pa ponudimo svijetu nešto novo, autohtono i samo naše.
Dok ima ljudi koji rade kao što radi Ivica Dobrinčić, postoji i nada, a to je bitno. Vjerojatno je trebalo puno borbe sa samim sobom da počne razmišljati o privremenom montažnom podrumu koji će biti potpuno funkcionalan, ali nije to ono što on želi. Od proizvođača ovakvih autohtonih proizvoda kupci i zaljubljenici traže adekvatnu prezentaciju na mjestu nastajanja. A za to je potreban prikladan i smislen prostor. Neko privremeno, prijelazno rješenje možda bi omogućilo proširenje nasada i povećanje posla pa će možda sljedeća generacija uspjeti stvoriti pravi podrum.
Ivica je definitivno mali vinar koji je stvorio nešto jako veliko i za to ga još čeka adekvatna i podrška i priznanje.
U njegovoj vinskoj radionici trenutno se sprema neko sasvim novo vino i to s mikrolokaliteta izvan Vrbničkog polja gdje je na jugozapadnoj padini meliorirao krš i posadio 3 ha vinograda. Iako pomalo čudno za njega, nije riječ o autohtonim sortama, već o bordoškoj kupaži – cabernet sauvignon, merlot i petit verdot. Sam Ivica od tog vina jako puno očekuje jer želi dokazati potencijale i vrijednost vrbničkih mikropozicija i mikroklime proizvodeći vino već poznatih formula, tako da imamo razlog da se vratimo kad ono bude spremno za tržište.
I da, koliko god teško bilo, Ivica Dobrinčić je preveliki vinski zaljubljenik da iz njegova podruma ne izađe još koja revitalizirana sorta.
