Hotel Esplanade je za mene uvijek imao posebno značenje; nikada to nije bio samo hotel, nije to samo zgrada... Esplanade ima dušu; to bi se tako moglo reći.
Esplanade ima vrlo impresivnu povijest koja se veže još za Orient Express, ima posebnu vezu s Orsonom Wellesom, kroz te hodnike i sobe prošle su mnoge slavne osobe, održavale su se tu mnoge velike manifestacije... U Esplanadi su uvijek kuhali veliki chefovi, sve i do danas, kad tu ulogu ima fenomenalna Ana Grgić. Naravno, osoblje takvog hotela mora biti na vrhunskom nivou, od vratara do direktora, a mene je zainteresirala upravo ta funkcija - direktora; zanimalo me kako je biti na takvoj vrlo zahtjevnoj i odgovornoj poziciji. Pa shodno tome, nije bilo druge, nego dogovoriti kavu s Ivicom Maxom Krizmanićem.
Prvotno, ovaj je tekst zamišljen kao intervju, međutim nakon razgovora s Maxom ostao sam toliko pozitivno iznenađen, jer on je suprotno svemu onome što sam očekivao od čovjeka na takvoj poziciji i zato sam odlučio pokušati napisati svoje viđenje Maxa.
Ivica Max Krizmanić (foto: Silvija Munda)
Pa idemo nekim redom... Otkud uopće on u hotelskom biznisu? Već tu kreće sasvim neočekivana priča. Naime, Max je po vokaciji, ali i po ljubavi, prvenstveno strojar; voli strojeve, voli raditi rukama, veliki dio radova na svojoj kući izvodio je sam, ima malu radionicu u kojoj se opušta uz rad. Tako da je još čudnija priča o tome kako je postao generalni direktor Esplanade. U hotel je došao 1992., na nagovor svog oca, na mjesto vratara, jer su bili u deficitu s radnom snagom, ali došao je samo na mjesec dana. Tih mjesec dana proteglo se na cijelu godinu, a otprilike u to vrijeme iz Esplanade odlazi njegov otac pa Max ostaje na njegovom mjestu.
Do 2002. godine prošao je mnoge poslove; radio je kao vratar, kao nosač prtljage, bio je na blagajni i da ne nabrajamo sve... 2002. godine hotel ide u renovaciju, što Max dočekuje na poziciji recepcionera. Dakle, kroz deset godina razvila se ljubav prema Esplanadi i samo zbog toga on ostaje u hotelskom biznisu. Oduševljava ga povijest tog hotela, a posebice dio Esplanade koji mi, kao gosti, ne vidimo; taj cijeli labirint hodnika kojim se kreće samo osoblje ima neku posebnu draž i šarm. Nekako, kroz tu priču vidim da je Max ustvari izuzetno odan kad nešto voli kao što voli Esplanadu; to za njega nije samo hotel i nije samo posao. Ali iz toga se može iščitati kako je on romantična duša koja isto tako ima veliki osjećaj odgovornosti kada nešto smatra iznimno vrijednim njegovog vremena i truda.
No da... 2002. godine hotel kreće u renovaciju. Kako je hotel postao veliko gradilište, dosta dugo bio i bez prozora, a dobar dio servisa je ostao u hotelu nezaštićen i netko je morao na to paziti, tako Max postaje voditelj smjene na poslovima sigurnosti. Njegov tim obilazi hotel i paze da se sve sačuva.
hotel Esplanade Zagreb (foto arhiva hotela Esplanade Zagreb)
To traje do 2004. kada se hotel ponovo otvara i to pod imenom Regent Esplanade. Max kreće ponovo na radnom mjestu recepcionera, ali vrlo brzo napreduje u šefa recepcije. Tada započinje s dodatnim školovanjima i edukacijom te vrlo brzo napreduje; dobiva sve kompleksnije poslove, postiže sve bolje rezultate i već negdje oko 2009. godine postaje zamjenik generalnog, a 2012. godine generalni direktor.
Takav uspjeh ne treba čuditi jer dugo je u Esplanadi, poznaje svaki njen kutak, zna kako što radi, kako se radi i ono najvažnije... On se ne vidi u hotelskom biznisu - vidi se u Esplanadi. Dakle, imate čovjeka koji vodi hotel kao da je njegov; to je san svake pametne uprave. Zašto? Zato što on zna svaki posao u hotelu i svjestan je što može tražiti od pojedine pozicije. To je iznimna vrijednost. Nadalje, kako Max voli strojarstvo i građevinarstvo, tako je poslove održavanja hotela doveo do savršenstva, a tako je svima lakše. Jednako tako važno, on je tu 30 godina; proživio je sve promijene i prilagodbe, jer hotel je živi organizam koji se mijenja kako se mijenjaju i potrebe gostiju hotela, a njihove potrebe se mijenjaju konstantno i treba ići u korak s vremenom. To iskustvo, koje on ima, to je neprocjenjivo.
Izuzetno zanimljiv odgovor dobio sam na pitanje: "Kada ste shvatili da je hotelijerstvo ono čime se želite baviti cijeli život?"
Rekao je: „Nisam to još shvatio. Nisam nikada mislio da ću ostati toliko dugo u tom poslu. Nikada mi nije bio cilj postati direktor. Ustvari nikad nisam ni pisao molbe za bolja mjesta; jednostavno je to tražila uprava. Hoću li i do kada ću biti u Esplanadi, stvarno ne znam, ali znam da volim raditi u ovom hotelu i teško mi je pomisliti da bi radio negdje drugdje, no vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Hoću li u životu raditi nešto drugo? Pa još se osjećam dovoljno mlad za tako nešto."
Dakle, ako sam ja dobro shvatio, on ustvari beskrajno uživa u tome što radi. Ne opterećuje se time da nešto mora i jednostavno će vrijeme pokazati što će biti, ali dok je tu, daje cijelog sebe u taj projekt. Vjerojatno baš zato što nije ničim opterećen ima dobre rezultate.
Ivica Max Krizmanić na čelu tima hotela Esplanade Zagreb (foto arhiva hotela Esplanade Zagreb)
Hotel Esplanade dobitnik je mnogih domaćih i inozemnih prestižnih nagrada pa je tako u posljednje vrijeme i proglašen za najbolji gradski hotel, poslovni, povijesni hotel i da ne nabrajamo sad sve nagrade... Kako gleda na to Max, kao vodeći čovjek hotela? E, to je također pitanje na koje smo dobili odgovor kakav baš i nismo očekivali.
Dakle, kaže Max sljedeće:"Nagrade nas stvarno vesele, posebno one koje dolaze od struke, ali nisu one povod zašto radimo to što radimo. Naravno, mi se veselimo svakoj nagradi i lijepo je kad netko primjećuje tvoj trud, ali zadovoljni gosti - to je glavna nagrada."
Dakle, nema mahanja nagradama i vikanja "mi smo najbolji!"; to jednostavno nije njihov stil. Maksimalna kvaliteta i profesionalnost, to je nešto s čime se u Esplanadi računa.
Naravno, sljedeće pitanje bilo je: "Po čemu je hotel Esplanade bolji i drugačiji?" Vjerovali ili ne, odgovor stane u dvije riječi, bar ako pitate njihovog direktora. "Fleksibilnost i sklad", to je njegov odgovor.
Što znači fleksibilnost? To je već objašnjena činjenica promjena ponašanja i usluga kroz vrijeme. Kompleksnost tog posla je u tome što morate razvijati i prilagođavati kompletno osoblje, od vratara do direktora. To je posebno teško u Esplanadi jer ovaj hotel ima i poslovne goste i turističke putnike, ima svu silu različitih evenata, sve do specijaliziranih cateringa. Hoteli se obično odrede za neki pravac i većina gostiju je iz takvog miljea pa je u takvom okruženju lakše raditi. Esplanade je u tom pogledu vrlo široka i zato je ta fleksibilnost još bitnija, ali i teža za postići.
Osmijesi na ulazu u hotel Esplanade Zagreb (foto: Silvija Munda)
A sklad? E, tu je već najbitniji ljudski faktor, tako da sve teče fino i glatko, a poanta je u tome da stvorite radno okruženje u kojem se svaki radnik ponosi što je dio tog kolektiva i daje sve od sebe, što u konačnici donosi sliku fantastičnog hotela pod imenom Esplanade. Recimo to ovako: u Esplanadi imate doživljaj kao da ste u malom obiteljskom hotelu, uz vrlo personaliziran pristup svakom gostu, samo na višem nivou i uz nešto manje od 200 zaposlenih. Tako je to meni objasnio direktor Esplanade. Dakle, nema nagrade osoblju za postizanje više prodaje jer gost to na kraju osjeti na negativan način. Nema one bezlične uniformiranosti kao u mnogim hotelima ili, da kažemo, njihova uniformiranost je neuniformiranost, kako god to čudno zvučalo. Da bi to mogli tako postaviti, morate biti samostalni; dakle da niste u sustavu nekog velikog lanca, tako da i ne čudi što je Esplanade relativno brzo izašla iz okrilja grupacije Regent i taj proces je završen ustvari vrlo brzo i profesionalno. Odradili su to bez gubitka klijenata i svake godine bilježe rast poslovanja.To je dio karijere na koji je Max, kao direktor, najponosniji.
Ono što odaje mnoge njegove kvalitete jest činjenica da uvijek ističe tim, jer tim je najvažniji - ako nemate odličan tim, ni vi niste dobri. No isto tako je bitan i lider, a Max to sigurno jest - ne samo direktor, već lider.
Na pitanje koji mu je najdraži hotel u svijetu ako izuzmemo Esplanade, dobio sam popis svega onog što mu smeta po hotelima; mada je činjenica da ima predivnih hotela, na kraju smo zaključili kako je on zaražen Esplanadom i tu nema pomoći. To je ustvari i najtočniji zaključak o njemu, jer on nije hotelijer, on je čovjek Esplanade.
Esplanade Zagreb Hotel - restoran Zinfandel's (foto arhiva hotela Esplanade Zagreb)
Max svoj posao smatra i društvenom odgovornim jer upravlja hotelom koji na mnogo načina predstavlja Zagreb. Hotel Esplanade ima povijesnu vrijednost, ima posebnu arhitektonsku vrijednost, nesumnjivo je jedno od obilježja Zagreba... Jednostavno, predstavljajući Esplanadu predstavljate i svoj grad. Moram priznati da prije razgovora s Maxom nisam razmišljao na takav način.
Trenutno se razmišlja o tehničkom unapređenju kuhinja, a uskoro Esplanadu očekuje prilično velika rekonstrukcija. Doduše, hotel se neće zatvarati za goste, mijenjat će se dio po dio, a dolazi drugačiji dizajn jer je ovaj tu već 15 godina i mada je još uvijek odličan, ustvari vječan, ipak je, zbog gostiju, potrebna promjena.
Kad smo već spomenuli kuhinju, naravno, moramo spomenuti i Anu Grgić. Ana je vjerojatno trenutno najeksponiranija osoba u Esplanadi što, naravno, ne čudi s obzirom na to da znamo o kakvoj kulinarskoj veličini se radi. Ona radi jelovnike za sve u Esplanadi - i za Le Bistro i Zinfandel's i za Esplanade 1925 Lounge & Cocktail Bar; naravno Ana redovito sa svojim timom chefova priprema i vanjski catering, a nerijetko su to specijalna gala događanja poput onih u predsjedničkim dvorima za visoke državnike. Ali nećemo puno o Ani, jer ona zaslužuje posebnu priču. Ono što je bitno jest činjenica da je Max prepoznao njen potencijal i Esplanade na neki način gradi njenu karijeru, što i nije čest slučaj u hotelima; obično je kuća prije zaposlenika, a u slučaju Ane i Esplanade to nije tako. Da, ima još jedna sličnost Ane i Maxa... On je došao u Esplanadu prije 30 godina kao vratar, a Ana je prije nešto više od 15 godina došla volontirati radi stjecanja znanja, a sada su, eto, oboje tu gdje jesu.
Ana Grgić i Tomislav Stiplošek (foto: Silvija Munda)
Maxov život uvelike se odvija onako kako to Esplanade dopušta - dolazi se rano, odlazi kasno. Srećom i njegova supruga radi u Esplanadi, ustvari i upoznali su se u Esplanadi, tako da ga ona potpuno razumije. Ono što je bitno - on nikad ne može ostaviti posao potpuno sa strane; bez obzira na radno vrijeme ili godišnji odmor - uvijek moraš biti dostupan. To možeš samo ako stvarno voliš ono što radiš.
Fascinantno je koliko je on "čovjek na zemlji", s normalnim razmišljanjima i ophođenjem. Uz njega imate osjećaj kako je sav taj posao u Esplanadi jednostavan i lak. On je još uvijek dobar zagrebački dečko. Kroz Esplanadu svako malo prolaze neki šeici, kraljevi, svjetski glumci, poznati sportaši... Sa svima on mora surađivati, takav je posao, ali njega to ne fascinira; njemu je bitno da ekipa u hotelu sve odradi kako treba.
Moj razgovor s Maxom bio je jedan od ugodnijih razgovora u mojoj novinarskoj karijeri i da, nije bilo pitanja na koje nisam dobio odgovor. Čak sam i na pitanje koji mu je najgori gaf u karijeri dobio odgovor, mada ga nisam uvrstio u ovaj tekst. Max je iznimno pozitivna i otvorena osoba. Ustvari ime mu je Ivica, ali ga, osim mame, nitko tako ne zove. Zašto? E, to ni on ne zna; zapravo su tako, iz nepoznatog razloga, zvali njegovog oca (ni on nije Max) pa je on prvo bio Mali Max pa samo Max, a da nitko ne zna zašto. No srednje ime njegovog sina jest Max, tako da je on prvi u obitelji koji i službeno nosi to ime.
hotel Esplanade Zagreb (foto arhiva hotela Esplanade Zagreb)
Moj zaključak na kraju jest kako je Ivica Max Krizmanić došao u jedan hotel svjetskog kalibra i učinio ga boljim i, svakako, modernijim. Max je potpuno atipičan hotelijer i mislim kako je baš u tome njegova prednost tako da i ne čudi sloboda odlučivanja koju ima od vlasničke strukture. Kao što sam kaže, još je mlad i ako kojim slučajem ode iz Esplanade, a nadamo se da neće, Esplanade bez njega neće biti potpuna, ali ni on bez Esplanade, jer on je jednostavno rođen za taj posao.
